Prateći različite katoličke portale jasno je kako u Crkvi, posebno na Zapadu, dolazi do neumoljivog pada u broju svećeničkih i redovničkih zvanja. Statistike govore i o demografskom slomu u Europi koji se nažalost posebno osjeti u Hrvatskoj. Zbog navedenog se rade različiti planovi. Svjedočimo kako na razini nadbiskupija/biskupija, dekanata i župa nikada nije postojalo više pastoralnih planova. Crkveni uredi za obitelj i mlade organiziraju brojne susrete i tribine kako bi se demografski slom zaustavio, a broj svećenika povećao. I država po pitanju demografskog sloma daje svoj doprinos. Vlada planira provesti brojne poticajne programe kojima se mladima želi omogućiti porezno rasterećenje i priuštivo stanovanje.
Međutim, bez obzira na veliki trud nositelja društvenog, obiteljskog i kršćanskog života, čini se kako rezultati izostaju – brakovi pucaju, a na ulici češće sretnemo psa nego dijete! Ne trebamo krivicu za naše neuspjehe tražiti u LGBTQ+ agresivnoj propagandi, u politici zelenih stranaka koje bi svima dale pravo na mišljenje, naravno u ovom kontekstu riječ “svima” označava samo one koji misle kao oni. Nisu nam krivi niti muslimani, židovi, pravoslavci ili komunizam. Nisu se svi urotili protiv nas, ali i da jesu, zar nam je Isus obećao nešto osim muke u svijetu? Kršćanstvo koje želi povlašteni društveni položaj i pljesak ovoga svijeta, osuđeno je na propast!
Tko je onda kriv? Mi! Katolici! Mišljenja sam kako je izvor problema u “kršćanskom” odgoju koji često djeci naglašava važnost svega osim vječnosti! Djecu potičemo na sport, učenje stranih jezika te razvijanje različitih vještina. Odlazimo mi s njima i u Crkvu. Nedjeljne mise u Hrvatskoj su pune katoličkih obitelji s djecom, do te mjere da se stječe dojam kako pojedinim svećenicima ta ista djeca ometaju koncentraciju – što je opet priča za sebe i neko novo promišljanje!
U čemu je onda problem? Zašto nam se događa da, prema istraživanju o izgledu obitelji budućnosti koje je u EU provedeno 2022. godine na 250000 mladih ljudi u dobi od 18 do 35 godina, 7/10 mladih ljudi koji su odgajani u katoličkom duhu i tradiciji ne žele djecu ili obitelj? Možda ovo istraživanje Europske unije nije u potpunosti primjenjivo na Hrvatsku, ali znamo kako sve ono što prevladava u Europi vrlo brzo pokuca i na naša vrata! Vjerojatno bi uzrok problema trebalo tražiti u tome što jedan dio katolika, nažalost čini mi se sve veći dio, svoju djecu odgaja za “uspješno katoličanstvo”. Ovaj izraz bi trebalo razlikovati od “tradicionalnog katoličanstva” u kojem sakramentalni život opće nije važan jer je najvažnije ne osramotiti obitelj i biti katolik jer smo “to oduvijek bili”. U “uspješnom katoličanstvu” je važno biti uspješan u svemu: školi, sportu, društvenom životu, pa i u samom katoličanstvu i sakramentalnom životu! Nažalost, u tom “uspješnom katoličanstvu” je svaki životni uspjeh na istoj razini! I ovozemaljski i vječni! Zbog toga nam se događa da svijet pobjedi u srcima onih koje odgajamo cijeli život. Jer želeći im najbolje, nismo im rekli da je vječnost kategorija za sebe! I da je najvažnije u njoj uspjeti i nju osvojiti! Da je važnije ići na župni vjeronauk nego na sportski trening! Da je Krist kriterij po kojem treba ravnati život i da odnos prema Njemu treba biti u temelju svake naše odluke! I zbog toga oni, puno puta, izaberu sve drugo – samački život bez djece jer su ona prepreka ostvarenju snova, nepotizam, korupciju i nemoral – umjesto Njega! Jer moraju uspjeti, a On će i tako uvijek čekati!
Slavko Blažić, mag. cateh.
