Nastavak prikaza knjige Crkva koja dolazi. Razmatranje o posljednjem razgovoru s Carlom Marijom Martinijem (Armando Matteo)
Kad je kardinal Martini ustvrdio da Crkva zaostaje dvjesto godina, upitao se: „Zašto se ne trgne? Strah nas je? Strah umjesto hrabrosti?“ Analizirajući te riječi, Matteo navodi primjere pastorala u župama koji je isti danas i prije pedeset godina: isti način propovijedanja, slabo sudjelovanje u obredima, pjesme u liturgiji koje se nisu promijenile, ista molitva krunice prije mise itd. Zatim praksa primanja prve svete pričesti, krizme, vjenčanje – umjesto predanijeg i zauzetijeg života po vjeri, mnogima je to posljednji susret s Crkvom. A što je s tolikim padom broja svećeničkih i redovničkih zvanja? – pita se Matteo. Zar sve to ne bi trebalo dovesti do sustavnijeg promišljanja ne samo nekih oblika pastorala, nego pastoralnog mentaliteta u cjelini?
Nadovezujući se na Martinija, Matteo daje odgovore na postavljena pitanja: „mi smo umorna Crkva, Crkva koja se ne pomiče“. I još gore, u opasnosti smo da se još više razbolimo od tog umora. Uzrok svega toga Matteo vidi u nedostatku rasprave, u nesposobnosti da se pastoral uskladi s dubokim promjenama koje su se u svijetu dogodile. Zbog toga Crkva na Zapadu ne ostvaruje svoje poslanje, ona više nije sposobna ljude dovoditi Bogu.
Čitatelj se pita, je li ova dijagnoza u svemu točna, je li možda preradikalna? Je li uzrok svih problema Crkve Zapada samo u zastarjeloj pastoralnoj strategiji ili je uzrok možda puno dublji? Nije li možda glavni uzrok svih problema to što Zapadu očito ponestaje prave vjere, duboke, jasne, katoličke?
Da bi se počeo stvarati novi pastoralni mentalitet, Matteo smatra da trebamo „umrijeti“ određenom stilu i navikama. Pritom se poziva na pobudnicu Evangelii gaudium, u kojoj papa Franjo poziva na prijelaz na misionarski i evangelizatorski pastoral, pri čemu sve treba biti podvrgnuto provjeri i novom određenju. Za to nisu dovoljne pojedine pastoralne promjene, potreba je potpuna promjena: „cjelina više ne funkcionira i zahtjeva potpunu preradu“. Svi se na to trebamo pripremiti, trebamo shvatiti da se bez umiranja ne može roditi ništa novo.
Matteo daje popis različitih oblika otpora prema promjenama. Prvi mogući otpor promjenama jest želja da se spasi tradiciju. U toj perspektivi promjena se doživljava kao izdaja. Od presudne je važnosti kako se shvaća tradicija, kao nešto statično, nepromjenjivo ili pak dinamično. Zamrzavanje tradicije, u ime njezina spašavanja, bio bi „kraj same tradicije“.
Drugi mogući otpor prema promjenama je strah da se ne izgubi identitet. Matteo je u pravu kada objašnjava primjere iskrivljena shvaćanja identiteta. No nedostaje mu barem poneki primjer stvarnog ugrožavanja kršćanskog identiteta, čega danas nažalost ne manjka. Treći otpor, „ugriz ogorčenosti“ predstavljen je zanimljivo i poučno. Ogorčenost se stvara najčešće zbog rubnog položaja kršćana na Zapadu. Takva je ogorčenost razumljiva jer je „dirigentska palica u rukama drugih, kojima nije bitno što Crkva misli, tvrdi i živi“. No problem je kad ogorčenost zagospodari našim srcima. Tada vjera gubi svoju privlačnost, gubi „toplinu, boju i ljupkost“.
Matteo daje zanimljive primjere iz prošlosti, od samih početaka Crkve, koji pokazuju kako se Crkva prilagođavala izazovima vremena. S pravom tvrdi da se „kršćanstvo uvijek iznova rađa“, ne u smislu nove poruke, nego novog načina kako se ta poruka naviješta i svjedoči. Prva velika prilagodba dogodila se nastankom Evanđelja: Evanđelja su pisana grčkim jezikom kako bi Isusova poruka bila razumljiva i ljudima izvan židovstva. Nadalje, činjenica da ne postoji jedno, nego četiri Evanđelja, razumljiva je jedino iz pastoralne perspektive: svaki evanđelist ima na umu ne samo Isusa o kojem piše nego i naslovnike kojima piše. Tako je kršćanima u Jeruzalemu Isusovu poruku predstavljaju na jedan način, onima u grčkom svijeta na drugi, a onima u Rimu na treći način. Istina o Isusu je jedna i nepromjenjiva, ali je ispričana na različite načine. Matteo navodi i druge zanimljive i uspjele primjere prilagodbe kršćanske poruke. Isus je svojim učenicima u svim epohama povjerio zadatak da pronađu najprikladnije načine prenošenja njegove poruke. Matteo zaključuje da Isusovo povjerenje u njegove učenike uvijek i iznova zapanjuje.
Nastavlja se…
Dušan Vuletić
Fotografija: Ivana Grabić
