Gledam sat, tog malog suputnika kojeg nosim na ruci, svjedoka mnogih proživljenih trenutaka i vidim priču o daru, o tajni i smislu, o prolaznosti, besplatnosti i ljubavi…
Vrijeme. Jedna od tajni koje nas određuju. Vremenom smo toliko uvjetovani, toliko omeđeni. Ono je naša mjera, ono je okvir unutar kojeg planiramo, unutar kojeg se krećemo, prema kojem se orijentiramo. Ponekad mi raspolažemo vremenom, a prečesto ono raspolaže nama. Sami smo njime često mjereni, percipirani kao oni koji kasne, koji dolaze na vrijeme, odgovorni, savjesni ili pak štogod drugo. Vrijeme… Njegova prolaznost fascinira: brzo, sporo, dugo, kratko. Uvjetovano stanjima, situacijama, osjećajima, čekanjem, nadanjem, življenjem, umiranjem… Kažu, „samo vrijeme liječi neke rane“, kažu „s vremenom će proći“ ili pak, „vrijeme će pokazati“. Vrijeme je sila, a njegovu “snagu” odlučili smo uokviriti satom i kalendarom; kao da negdje naslućujemo opasnost njegove snage u kojoj se razotkriva naša krhkost, naša nemoć da njime ovladamo, da mu spoznamo početak i kraj.
Vrijeme nam je darovano, i doista, ne znamo koliko ga imamo. I gle tajne, možda jedne od najvećih: znamo da ga imamo i znamo da će proći, ali koliko će ga biti? Tu umukne moja misao jer zna da odgovora nema (makar ponekad za njim čezne). „Koliko?“ – Ne znam. „Kako?“ – O tome, vjerujem, svatko ima nešto reći. Jer, ljudski je život satkan od traženja i davanja smisla darovanom i nepoznatom vremenu. S obzirom na to da smo njime toliko uvjetovani, nije li onda jedno od ključnih pitanja našeg života kako gledamo na vrijeme i kako ga koristimo?
U školi svete Marije Krucifikse, žene koja je tako neprimjetno, a tako silno ušla u moj život i postala ona koja ga inspirira, nalazim odgovor na pitanje kako koristiti vrijeme i kako ga obojati smislom. Još kao djevojčica, sv. Majka (kako je od milja mi, Službenice Milosrđa, zovemo) na poklon je dobila zlatni sat, te ga je promatrala dvostrukim pogledom: ako je bio dragocjeni dar tada ju je podsjećao na darove Duha Svetoga, a ako je bio sat, onda ju je poticao na dobru uporabu vremena.
Od kada sam čula ovu priču i moj sat, koji nosim na lijevoj ruci, postao je više od običnog instrumenta kojim se mjeri vrijeme. Od tada, on je podsjetnik da je vrijeme dragocjeni dar, toliko vrijedan, toliko nemjerljiv, neuhvatljiv i nezaslužen, baš poput darova Duha Svetoga. Vrijeme ne ovisi o meni, a istovremeno posve je određeno sa mnom. Samo dobrom uporabom vremena, ovoga koje imam, ovoga sada usmjerenog prema vječnosti, život dobiva i smisao i ljepotu. Vrijeme, taj nepovratni dar, čeka da mu damo smisao posvećujući ga njegovu Stvoritelju. Jer i ono, poput svega stvorenoga čezne biti iskorišteno na slavu Božju.
Ostaje još samo jedno pitanje: „Kako to činiti?“. Krist nam je dao savršeni primjer, a Sveta Marija Krucifiksa odlučila Ga je potpuno u svemu nasljedovati. Oduševljena Njegovim životom, a ponajviše Njegovom smrću, uzima redovničko ime Krucifiksa (raspeta) i bez pridržaja posvećuje sve svoje vrijeme služeći Bogu i bližnjemu. U toj službi, promatrajući Kristov primjer, brzo shvaća da jedino neprolazno vrijeme jest ono koje smo radosno darovali i posvetili Drugom – i drugima. Jesmo li spremni biti suputnici vremenu živeći tako da imamo samo ovo sada; sada u kojemu sve što imamo pripada drugima?
s. Marija Zokić
Više o Službenicama Milosrđa možete pronaći društvenim mrežama:
Web: https://sm-provincijalat.hr/
Facebook: https://www.facebook.com/SluzbeniceM
Instagram: sluzbenice_milosrda
