Vjerujem ti.
Kako je lijepo imati iskustvo da su nam nekad bile upućene ove riječi. One imaju moć mijenjati srce čovjeka. Imati i dati povjerenje je nebeski čin koji omogućuje odnos, ali i život – onomu koji povjerenje daje, jednako koliko i onomu kojemu se dano povjerava.
Ljubav se isprva naziva povjerenjem, rekao je jednom netko. Zato što dišemo i imamo život koji nismo sami mogli stvoriti niti izabrati, vjerujemo da nam je Netko iskazao neobjašnjivo veliko povjerenje. Bog je prvi vjerovao nama, a tek onda tražio od čovjeka da Mu vjeruje.
Povjerenje je čin kojim odlučujemo voljeti. Polažemo ga u drugoga, ne stoga što znamo da nećemo biti iznevjereni – povjerenje je uvijek rizik – nego zato što vjerujemo dobroti nastanjenoj u čovjeku; dobroti koja dolazi od Boga koji ne može iznevjeriti jer „…On vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati.“ (2 Tim 2,13)
Povjerenje se nada jednomu „da“. Ono je izručenost – pristanak koji znači usuditi se uložiti svoje snage da se ostvari Božje nadanje. Takva izručenost gradi i stječe, omogućuje bivanje, zajednički život i plodonosan rad. Uči nas istinskom odnosu kojim ‘spuštamo’ Kraljevstvo Božje. Povjerenje je to koje omogućuje da čovjek može podnijeti, prihvatiti trpljenje i u svome čekanju ne posegnuti za bijegom. To maleno da jednog čovjeka rađa novu stvarnost. Naše da ima snagu mijenjati stvarnost – mijenjati svijet! Dovoljan je jedan mali da kako bi se ostvarile velike stvari. „Isplati se težiti za velikim stvarima!“ Ali u velikim stvarima, „…ne savjetuje se ni s tijelom ni s krvlju, nego jedino s vjerom.“ (Usp. Fossati, L., 2013:136)
U našem prethodnom tekstu “Slava? Može, hvala.” spomenuli smo dvije Službenice Milosrđa koje su postigle vječnu slavu u svom malenom da. Taj potvrdni odgovor, kušan mnogim neprilikama – jer zlato se u vatri kuša (usp. Sir 2, 5) – bio je hranjen trajnim „Pouzdanjem u Gospodina da će sve završiti dobro” , kako je govorila sv. Marija Krucifiksa. I danas, taj mali da odzvanja na različitim krajevima svijeta te se kćeri sv. Marije Krucifikse odvažuju na put povjerenja, put na kojem nemoguće prestaje, i koji sve čini mogućim. Povjerenje omogućuje puninu. Jednom riječju: ono omogućuje da se (iz)vrši Volja Božja.
Nepovjerenje, naprotiv, osamljuje. Ono se ne odnosi. Zatvara čovjeka u njega samog i zaustavlja ga na putu prema dobru koje može ostvariti – na putu prema onome što može postati. Ne možemo staviti povjerenje u Boga i držati ga istrgnutim iz čovjeka. Tada povjerenja i nema. Povjerenje traži pogled koji čezne vidjeti onkraj vidljivoga, onkraj vlastitog suda… Povjerenje je znak nade čak i ondje gdje se čini da vlada beznađe.
Samo povjerenje može povjerenje i stvarati, a ono je dar nutrine u ruke nad kojima nemamo vlast. Ako je Bog imao povjerenja u mene, tko sam ja da ga uskratim svome bratu? Povjerovati u dobrotu čovjeka i onda kada mi nije iskazana – povjerovati nevidljivom, da se ono očituje. Samo povjerenjem možemo prelaziti iz sumnje u vjeru.
Web: https://sm-provincijalat.hr/
Facebook: https://www.facebook.com/SluzbeniceM
Instagram: sluzbenice_milosrda
