Jeruzalemska Biblija nam omogućuje čitanje svakog svetopisamskoga retka u dubinu. Imamo paralelna mjesta i bogate bilješke i kada se po njima stanemo spuštati u rukavce određenog teksta nađemo veliko blago.
Uzmimo redak: Borite se da uđete na uska vrata! Idući po paralelama dođe se do retka u kojem se govori o bližnjemu. Može se zaključiti: Uska vrta, to je moj bližnji. Bližnji je uzak. Ne mislim da je tjelesno ili duhovno uzak, nego općenito. Svaki je čovjek dubok i težak. Svaki traži puno truda da se s njim ophodi, da ga se uvažava, cijeni, sluša, pomaže, voli i tako dalje. Upravo se treba boriti da se uđe na ta uska vrata. Široka vrata su mase. Ideje. Planovi. Poslovi. Brojevi. Ne postoji pojedinac nego se sve valja u neimenovanoj masi. Istina, treba se boriti i s masom, ali je to druga vrst borbe. To je boba u kojoj se branimo, malo manipuliramo, izvodimo vlastiti program, igramo se, izvlačimo korist, skrivamo se, napinjemo mišiće i tako dalje. Pred licem jednoga bližnjega sve se to gubi. Pogledaj lice svog sina! Pogledaj lice svog supruga! Lice svog kolege na poslu. Siromaha koji prosi pred trgovinom! Pa i lice onoga kojeg gledamo na zaslonu. Pokušaj ne bježati i ne maštati. Suoči se s tim licem. Koja borba! Još kad nam progovori, kad nas zapita, kad nas za nešto moli, ili zahtjeva, a što tek kad nas vrijeđa, pritišće, gazi, laže, ubija! Koja borba!
Neće u kraljevstvo Božje ući svaki koji mi otvori: Gospodine! Gospodine!, nego onaj koji vrši volju moga Oca nebeskoga. Sin je pre licem Očevim i Otac pred licem Sinovljevim. Duh Sveti ih ujedinjuje. Onima koji se izbore s bližnjima obećana je gozba u nebu. Gozba na kojoj će biti posluživani. Onima koji idu širokim putem predviđeno je mjesto gdje je škrgu zubi i hladna vatra. Isplati se boriti da se uđe na uska vrata. Nije to borba da se pobjedi ili učini nešto veliko. To je borba da se uđe u istinu. U stvarnost. U sebe. Kad ne susrećem bližnjega ne susrećem ni samoga sebe, a ne susrećem ni nebeskog Oca, njegova i moga Oca. Braća smo.
Znamo da su svi oni koji su završili u mjestu muka bili potpuno iznenađeni. Pa Gospodine, mi smo s tobom jeli i pili. Po našim si trgovima naučavao. U tvoje smo ime izgonili zloduhe i čuda činili. Što je sad ovo? Kada te to vidjesmo gola ili bosa, kada te vidjesmo bez krova nad glavom ili u bolnici? Što govoriš? Ne razumijemo! Koji nesporazum! Presudni nesporazum. Velika obmana. Koja iluzija. Sve je izgledalo drukčije. O kad bismo imali još malo vremena pa da sve promijenimo!
Jasno je, ima još vremena. Prispodoba nije rečena onima koji su već pred sudom Božjim. Rečena je živima, zemaljskim putnicima, onima koji se još mogu obratiti. Progledati. Razumjeti. Nakon gornjih Kristovih riječi mogu reći: Gospodine, oprosti mi! Otvori mi oči! Daj mi silu Duha Svetoga da mogu ući u borbu da uđem na uska vrata! Gospodine, ti si moja prva (i prava) uska vrata! Bori se sa mnom i ja ću se boriti s tobom!
Bazilije M
Tiskano izdanje: Katolički tjednik
.
Photo by Jan Tinneberg on Unsplash
