Sve što vidimo stvoreno je po Božjoj Riječi. Predivna priroda, čovjek, svemir i cjelokupna stvarnost koju svakodnevno vizualiziramo plod su, kako nas uči biblijski izvještaj o stvaranju svijeta, Riječi ljubavi – Božje Riječi. Riječ je to koja nas vodi u Život. Po toj istoj Riječi Bog postaje čovjekom kako bi grijehom pogođeni čovjek ponovno postao Božji!
Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je svrha Riječi stvaranje onoga što je lijepo i dobro, a temelj Stvoriteljeve Riječi je ljubav. I taj temelj bi trebao biti i u svakoj našoj izgovorenoj riječi, kako bi ona postala konstruktivna i kako bi ispunila svoju svrhu, odnosno kako bi služila izgradnji ljudi i svijeta oko nas. Izgovarajući dobre riječi svaki čovjek odgovara i na jedan od svojih temeljnih poziva – svaki čovjek postaje Božji sustvaratelj svijeta.
Nažalost, svjedočimo kako su riječi u svakodnevnom životu puno puta postale suprotnost od Stvoriteljeve Riječi. Riječ je često postala simbol ogovaranja i ranjavanja naših bližnjih. Simbol laži i podjele. Jednom sam slušao propovijed jednoga svećenika koji lijepo reče: “Ako o drugome ne možeš govoriti lijepo – onda šuti!”. Nažalost, dojma sam kako često ne prihvaćamo ovaj savjet. Valjda je našoj siromašnoj duši tako lakše. A zašto je to tako? Postoji jedna stara narodna izreka koja kaže: “Ono si čime se hraniš!”. I stvarno je tako. Ako svoje tijelo hranimo brzom i nezdravom hranom, ne treba nam nikakvo prorokovanje da bismo shvatili kako ćemo vrlo brzo završiti s mnogobrojnim fizičkim bolestima. Jednako je i s dušom. Ako je ne hranimo Riječju života, hranit će je nešto drugo, tj. netko drugi. Hranit će je riječ smrti i poniženja. Riječ razaranja i ranjavanja. Kako bi se nadvladala ta riječ smrti, čovjek se treba vratiti svom izvoru i slušati jedinu Riječ koja nas vodi u Život. U konačnici, svi imamo tu Riječ na policama svojih knjiga pa bi bilo dobro početi svoju dušu hraniti Njom.
Kaže blaženi Stepinac da više vrijedi jedna stranica Svetoga Pisma nego svi romani svijeta. I mislim da je potpuno u pravu. I iako je ta Riječ puno puta zanemarena i ostavljena, Ona nas čeka. Nije se umorila od nas. Strpljiva je i čeka naš povratak. Povratak Njoj i Životu. I tek tada će naši razgovori postati konstruktivni, lijepi i dobri. A mi ćemo osjetiti neopisivu radost jer ćemo postati ljudi Riječi. Ljudi koji drugima ne nanose suze i bol nego ih, zdravom hranom svoje duše, vraćaju izvoru Života.
Slavko Blažić, mag. cateh.
