Sakramenti vjere
Krist je poslao apostole da u njegovo ime propovijedaju svim narodima obraćenje i oproštenje grijeha, te ih krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19). Poslanje naviještanja “Radosne vijesti” i poziv na vjeru, što je prvotna zadaća vjerovjesnika, jest dakle priprava na primanje sakramenata, koji “su određeni za posvećenje ljudi, za izgradnju Tijela Kristova, i konačno za štovanje Boga; a kao znakovi imaju ulogu u poučavanju. Oni ne samo da pretpostavljaju vjeru nego je i hrane, jačaju i izražavaju, pa su stoga nazvani sakramentima vjere” (1123).
Vjera o kojoj je riječ jest vjera Crkve, koja prethodi vjeri pojedinca. Crkva slavi sakramente ispovijedajući vjeru primljenu od apostola. Sakramentalni obred stoga ne može biti mijenjan od službenika ili zajednice “na svoju ruku”, a vrhovni crkveni autoritet može unijeti neke promjene samo u poslušnosti predanoj vjeri i u religioznom respektu prema bogoštovlju. “Lex orandi”, koji izražava zajedništvo vjere, jedan je od bitnih kriterija za razumijevanje i slavljenje sakramenata.
Sakramenti spasenja
Dostojno slavljeni, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Učinkoviti su jer u njima djeluje Krist. Oni djeluju “ex opere operato” (tj. po samom činu), u snazi Kristova spasenjskog djela, ostvarenog jednom zauvijek. Slijedi da je djelotvornost sakramenata ovisna o Božjoj volji, a ne o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodnost sakramenata ovisi o raspoloženju primatelja. KKC, pozivajući se na Tridentski sabor, potvrđuje da su za vjernike sakramenti Novoga saveza nužni za spasenje (usp. 1129).
Sakramentalna milost, kao milost Duha Svetoga podijeljena od Krista i vlastita svakom pojedinom sakramentu, ozdravlja i preobražava one koji ga primaju, suobličujući ih Kristu i čineći ih dionicima božanske naravi.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O sakramentima”.
