Kako ostvariti susret ljudi koji nemaju zajednički jezik, dolaze iz različitih kultura ili su različite razine civilizacijskog napretka. Jasno je da se mogu stvarno fizički susresti, ali kako mogu komunicirati? Očito je da osim riječi postoje i drugi načini. Tako na primjer u zračnim ili pomorskim lukama postoje oznake koje upućuju u pravom smjeru čak i onoga koji ne poznaje jezik te zemlje. Te su oznake zapravo simboli i znakovi koje ljudi najčešće vrlo lako, intuitivno prepoznaju. Stoga bi bilo dobro pobliže pogledati što su to simboli i znakovi, te kakva im je uloga u ostvarivanju ljudskog susreta.
Simbol dolazi od grčkog syn-ballein, što znači staviti zajedno, složiti. Radi se o dva dijela nekog predmeta koji se slažu, te zajedno tvore cjelinu. Simbol je u starini bio sredstvo prepoznavanja osobe koja donosi poruku (polovicu simbola ima donositelj poruke, a polovicu primatelj, a kad se simbol složi dokaz je autentičnosti). Nije stoga čudno da je kršćanska zajednica već zarana svoj znak prepoznavanja, to jest ispovijest vjere, nazvala Symbolon. Simbol u biti ima tri značenja: posredovanja identiteta (prepoznavanja), omogućavanja susreta (komunikacije) i preuzimanja obveze (svjedočanstva).
Mada se često simboli i znakovi prepleću, razlikuju se u sljedećem: Simbol je bitno povezan s osobom i predstavlja čin komunikacije te se ne da do kraja opisati, protumačiti (zlatno srce kao simbol ljubavi, koje mi je neka osoba darovala, povezuje me s dotičnom osobom, i ta se povezanost ne da do kraja objasniti). Znak, naprotiv, po sebi upućuje na neku drugu stvarnost, te se može protumačiti jer mu je svrha posredovanje znanja (prometni znak posreduje informaciju o stanju ceste!). Važno je, međutim, sjetiti se kako ni simbol ni znak ne moraju biti materijalne stvarnosti, nego mogu biti i čin, gesta, akcija. Simbol dakle odražava odnos, dok je znak most k razumijevanju određene stvarnosti. Pokušati do kraja protumačiti simbole ne može se izvan simboličkog sustava i ljudskog iskustva. Ništa, naime, nije samo po sebi simbol, nego tek u odnosu prema onome tko ga prepozna i živi. Drukčije rečeno, simbolizam se rađa iz odnosa koji čovjek ima s drugim, u koji su uneseni određeni materijalni elementi, koji tako dobivaju simboličko značenje.
Ne smijemo zaboraviti ni naravni simbolizam. Čovjek je biće sposobno za metafizičko opažanje, to jest da fizičko opažanje razumije na simboličkoj razini. Čini se, kako potvrđuju istraživanja primitivnih naroda i natalne psihologije, kako je ljudska svijest od samoga početka simbolička. Tako se može reći kako je čovjek po svojoj naravi simboličko biće i simboli su nešto što mu je naravno blisko, pa ih stoga lako i razumije i u njima se snalazi. Čini se da čovjek posjeduje urođenu simboličku svijest, odnosno moć da ostvari susret kroz simbole, i to na temelju unutarnjeg iskustva, koje je različito od zamišljajne, imaginativne aktivnosti.
Sve to ne znači da svi ljudi od prve prepoznaju sve simbole, nego da su sposobni prepoznati simbole i po njima ostvariti odnos s drugima, da su se sposobni kretati se na simboličkom polju, te koristiti simbole. Puna mogućnost korištenja simbola moguća je, međutim, tek ulaskom u određeni simbolički sustav (kršćanske simbole / sakramente / pravo može “koristiti” samo onaj tko se nalazi u vjeri Crkve). Da bi se u taj sustav ušlo, potrebno je uvođenje (inicijacija), koje se zbiva na tri razine: prihvaćanjem simboličkog sustava (kroz prihvaćanje vjere), njegovim prevođenjem na stupanj svijesti (posvješćivanje vjere) i ostvarivanjem odnosa s drugima unutar dotičnog sustava (prakticiranje vjere u zajednici).
Osim spomenutoga, simbolička svijest ukazuje i na čovjekovu otvorenost prema nadnaravnome. Bez i mimo simboličkog djelovanja jednostavno ne može biti ni kulture, ni religije, ni kulta (bogoštovlja). Ako je, dakle, čovjek sposoban za simboličko očitovanje i komunikaciju, logična je i prihvatljiva tvrdnja da se i sam Bog, da bi uspostavio odnos (susret) s čovjekom, služi simboličkim djelovanjem, da bi mu tako već u ovozemaljski život unio dimenziju spasenja.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
