Jedan od najljepših osjećaja koje čovjek može doživjeti u životu je osjećaj da si pomogao nekome u pravom trenutku i da su plodovi toga odmah vidljivi. Osjećaj koji nas tada obuzme je zarazan i opet smo voljni pomoći.
Prvo pitanje koje moramo postaviti je pitanje slike siromaštva.
Koliko puta smo čuli kako se dobro dobrim vraća. Koliko puta smo gledali filmove u kojima se pravedniku na kraju sve nadoknadi, bez obzira na to u koje je nevolje upao? Koliko puta smo slušali priče kako je netko sreo beskućnika, rekao mu nekoliko toplih riječi i beskućnik se trgnuo, promijenio i, evo, sada živi uredno kao čovjek koji radi i ima obitelj. Kako volimo kada u filmovima, pa i u stvarnosti, na kraju pobjedi pravda. Odmah kažemo: ima Boga.
Što kada u realnosti pravda ne pobjedi? Što kada netko materijalno propadne unatoč svim pokušajima i moralnoj ispravnosti? Ima li tada Boga?
Što kada mi damo prosjaku novac, a on ode i kupi cigarete s tim? Kad osoba prokocka novac koji je skupljen za njegovog bolesnog sina u nekoj humanitarnoj akciji?
U tim situacijama se razočaramo, osjećamo se loše i prevareno. Zašto? Zato jer imamo romantiziranu sliku svijeta i siromaštva. Poput one priče našeg poznatog kolumnista kako je mladu Nizozemku na Biokovu ugrizao poskok dok ga je išla pomilovati. Pogled na zmiju ili siromaštvo koje je ispred nas uvijek mora biti prosuđujuće, oprezno, htjeli mi izbjeći zmiju ili nekome pomoći da izađe iz siromaštva.
Drugo pitanje je pomažemo li radi sebe, okoline ili radi konkretne osobe u potrebi?
Kada pomažem, radim li to iz kršćanske ljubavi ili iz sažaljenja? Radim li to iz bratske ljubavi ili iz pozicije moći, jer pomoći nekome znači imati moć. Treba li to njima ili meni?
Kada nekome pomažem, projiciram li na njega svoje potrebe ili znam osluškivati što toj osobi uopće treba?
Zašto smo spremni pomoći gladnima na drugim kontinentima, ali svojim susjedima ne želimo reći ni dobar dan?
Zbog suvremenog načina života, zapadni čovjek romantizirao je sliku siromaštva, kako bi se lakše nosio s bijedom i patnjom. Siromašni nisu samo oni daleko, samo beskućnici, samo prosjaci, siromašni smo svi koji nemamo otvoreno srce za svakog čovjeka u potrebi.
Čovjek je zbog grijeha okrenut zlu, ali danas više nego ikad pokazuje da želi pomoći drugome, da je otvorenog srca, spreman se odreći nečeg od sebe, ali često ne zna način kako to učiniti. Zato smo mi kao Caritas tu. Ne Caritas samo kao institucija nego Caritas kao svatko od nas koji je kršten da bude most između potrebitih i onih koji su voljni pomoći.
Na kraju pitanje koje se svi često pitamo: treba li prosjaku na ulici dati novce ili ne?
Nakon 10 godina rada u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti, nakon puno propitivanja i molitve na tom području došao sam do zaključka kojeg mogu definirati rečenicom kojoj autora ne znam: bolje pomoći pa pogriješiti, nego ne pomoći pa pogriješiti.
