Igra? Nikada mi nije palo na pamet da sebi osvijestim činjenicu da je život najljepši baš u trenucima igre. Djetinje, nevine, čiste i bezazlene. Opuštenost, lišenost interesa, čisto veselje i razigranost bez pritiska rezultata i ishoda jest, u svojoj srži, radost života. Igra je, zacijelo, slatki predokus i vrijedan zalog budućega života kojeg nam je Onaj koji obećava biti, kao mudar ekonom ljubavi, naumio na koncu darovati.
Teško živi, zapravo životari, svaki onaj koji je opterećen krajnjim ciljem svojega života. Naprtio si je nesnosan teret kojeg lakim čini jedino snažna mišica Božje milosti. Smrtniku naprosto nije dano samog sebe k takvu kraju donijeti. Takav na sebi nosi preteško breme koje sam ne može iznijeti, ma koliko to želio i koliko snage utrošio u takav pothvat, usprkos tome koliko mu se činilo dragocjenim ono što sam podnosi.
Taj čovjek je poput Sizifa, proklet ciljem koji u sebi nosi besmisao. Uklet razočaranjem koje mu se pričinja kao nada. S jutra i uvečer on radi jedno te isto, ma što činio. U svakom postignutom cilju nalazi monotoniju bez iskupljenja. U svakom naporu kojeg izdrži, nemoć jadnika. U svakoj nepokolebljivosti, samo ustrajnost u onomu što ga čini izgubljenim. To je čovjek prisiljen činiti sve kako bi iskusio beznađe. Život, nasreću, nije muka Sizifa s okruglim kamenom, ma koliko se mi igrali, htijući ili ne htijući, toga beznađa. Milost je upravo takav nezaslužen dar – događaj koji Sizifu donosi nadu, a kamenu iznalazi svrhu. Darovana da spasi Sizifa, ona izbavlja iz apsurda i razotkriva horizont spasenja u svakoj tamnoj izbi patnika, u svakom kutku u kojem se, sav izgubljen i očajan, sklupčao nemoćnik ovog svijeta, ma koju masku nosio i ma kakvo lice, uprljano što stidom, što žalošću, krio. Od kamena za tegljenje čini perce kadro letjeti.
Milost je za ljude! Tko nju živi, život mu je igra, radost i spas. Tko si odredi tražiti sreću mimo nje, naposljetku nalazi pretežak teret pod kojim neminovno sav njegov trud i djelo padaju u jedno veliko ništa. A ono se, nažalost, može pružati do u beskonačnost. Zato se ne poigravaj s igrom zvanom život. Igraj je najozbiljnije i najsrčanije što znaš i umiješ. Jer o tome ovisi tvoj spas.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
