Nedavno je na hrvatskom jezik izišla knjiga Sv. Bernarda iz Cairvauxa, Govori o Pjesmi nad pjesmama, Hvalospjev tajni ljubavi. Umjesto predgovora donošena je kateheza pape Benedikta XVII. o medotočivom crkvenom naručitelju koju je izrekao na općoj audijenciji 21. listopada 2019. godine. Pred tu katehezu stavljen je navod Divia Barsottia koji glasi: Isus je učinio od života svijeta svetkovinu ljubavi. Svi govore o kršćanstvu kao o religiji žalosti i smrti. Pomislite malo na Carduccia; sjećate li se Le Fonti del Clitunno? Misle na kršćanstvo kao na strogu religiju, kao stoicizam. Nipošto! Ono je svadbeno slavlje: eto što je naš život. Ne ostaje ni za što najveća knjiga cijeloga srednjeg vijeka Homilije o Pjesmi nad pjesmama Sv. Bernarda.
Bernard je živio u 12. stoljeću kada su bjesnile filozofske rasprave između nominalista i realista. Nominalisti su smatrali da mi možemo reći i znati samo imena stvari i pojava, a da nam nutarnja stvarnost ostaje potpuno skrivena. Čak niti ne znamo da li ta stvarnost uopće postoji, a ako i postoji ona je uvelike nestvarna, fluidna, plinovita i nama nevažna. Po tome su nominalisti preteče današnjih nihilista, agnostika i relativista. Ako kažemo riječ – spol – po njima gotovo niša nismo rekli. Čovjek. Bog. Smisao. Budućnost. Sve su samo naša imena za ono što ne znamo i nećemo nikada znati. Kant je od toga napravio cijeli filozofski sustav.
Papa Benedikt, melodotočivi (Tekstovi i govori s mu kao simfonijske melodije!) ovako zbori: U iscrpljujućim borbama između nominalista i realista – dviju filozofskih struja toga doba – opat iz Clarvauxa neumorno ponavlja kako se samo jedno ime (nomen) računa (tj. jedino je važno); to je ime Isusa Nazarećanina. „Svaka je hrana duše suha“, ispovijedao je, „ako nije natopljena ovim uljem; neslana ako nije začinjena ovom solju. To što pišeš za mene nema okusa ako u tom ne čitam Isusa.“ I zaključuje: „Kad raspravljaš ili govoriš, za mene nema ništa ukusa ako ne čujem da se tome razliježe zvuk Isusova imena (Seromens in Cantica Canticorum XV, 6: PL 138, 847). Za Bernarda, naime, prava spoznaja Boga sadržana je u osobnom, dubokom iskustvu Isusa Krista i Njegove ljubavi. A to, draga braćo i sestre, vrijedi za svakog vjernika. Vjera je nadasve osobni, prisni susret s Isusom, vjera je iskustvo Njegove blizine, Njegova prijateljstva, Njegove ljubavi i jedino se tako uči poznavati Ga sve više, i ljubiti Ga, i nasljedovati sve više. Dao Bog da se to obistini u svakom od nas!
Jedan psalmist kaže Jahvi, Onomu koji jest: Ime je tvoje ljupko! Isus je Jahve koji spašava. Jeshua. Po Njemu je sve realno. Stvarno. Logično. Smišljeno. Nema dugog imena pod kapom nebeskom po kojem se možemo spasiti – izići iz plinovitog stanja i postati stvarni ljudi, djeca Božja, zaručnica ljupkog Zaručnika. Medotočivi i Melodotočivi, molite za nas!
Bazilije M
Tiskano izdanje: Katolički tjednik
.
Photo by Jametlene Reskp on Unsplash
