Što znači vjerovati u Boga bez izvanjskog očitovanja vjere obrednim (bogoštovnim) činima? Često deklarirani katolici svoju djecu šalju na vjeronauk i na misu (jer im to ionako neće štetiti), ali oni sami ne idu, osim u iznimnim slučajevima (krizma, vjenčanje, sprovod), a i tada to shvaćaju više kao društvenu obvezu nego kao čin življenja osobne vjere. Lako se dogodi da se takav katolik u bogoslužnom prostoru i u zajednici vjernika, osjeti kao u tuđoj kući, odnosno da postane stranac u vlastitoj kući. A kada to postane redovita pojava, onda nije bezrazložno da se i praktikant upita: A zašto ja sudjelujem u bogoštovlju i slavim sakramente? I što mi oni znače?
U stranom gradu, u tuđoj zemlji, moramo se priviknuti. Teško je snaći se od prve, to više ako ne vladamo stranim jezikom, ne poznajemo kulturu i mentalitet niti imamo kakva prethodnog iskustva, bilo svojega, bilo drugih koji su nam o tom stranom gradu pričali. Posve se drukčije u tom gradu osjeća onaj tko je u njemu rođen i odrastao. On je s njim srastao, a došljaku treba dugo vremena da se udomaći.
Slično je i na području vjere. Potrebno je poznavati njezin jezik, povijest, kulturu i mentalitet u kojem je nikla i živi, te povrh svega posjedovati određeno iskustvo, koje može biti dijelom i predano (ispripovjedano; preneseno) od onih koji su ga prije usvojili. Tko ne zna jezik vjere i ne posjeduje barem u nekoj mjeri iskustvo vjere, taj nikada neće moći ući u logiku vjere, neće moći pravo razumjeti ni pravo živjeti njezine zasade, niti će mu ona biti od onakve koristi od kakve bi mogla biti da je do toga iskustva došao.
Toliki danas govore i piše o stvarima koje se tiču vjere, na radiju, na televiziji, po novinama, na mrežnim stranicama i na društvenim mrežama, a da taj govor ne odgovara stvarnosti vjere. Koliko vjernika zna i može, sebi i drugima, razložiti sadržaj vjere, smisao vjerskih obreda, utemeljenost slavljenja sakramenata? Čak se i homilije najčešće pretvore u poticaje na etičko ponašanje ostavljajući po strani osobitost sadržaja kršćanske poruke? Jer je to, valjda, lakše i jer to ljudi razumiju!
Govor o sakramentima, ne može se osoviti na noge osim kroz jezik vjere. Ne mogu se pojmiti sakramenti Crkve osim na temelju Kristova spasenjskog otajstva. Naime, ako postoji jezik kršćanske vjere, onda je njegova gramatika Kristovo otajstvo spasenja, koje u najkraćim crtama glasi: U Isusu, sinu Marije iz Nazareta, Bog je postao čovjekom (utjelovio se) da bi ljude oslobodio od grijeha i smrti i omogućio im spasenje (zajedništvo s Bogom). Događaj Isusove muke, smrti i uskrsnuća prekretnica je u odnosu između Boga i ljudi na objektivnoj razini ljudske povijesti, ali to što je Bog objektivno za nas učinio (omogućio nam zajedništvo sa sobom, koje je otvoreno budućnosti, vječnosti), svaki pojedini čovjek tek treba osobno ostvariti. Dakle, jednostavno rečeno, spasenje se događa onda kad Bog zahvaća u povijest. Konkretno, moje spasenje se događa onda kad Bog zahvaća u moju osobnu povijest, u moj život. Kad me susretne i kad ja njega susretnem.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
