Ove godine se po 8. put obilježavaju Dani medijske pismenosti. U fokusu je osvještavanje djece i mladih o digitalnom otisku koji stvaraju svojim objavama na internetu i društvenim mrežama, te edukacija o dezinformacijama i provjeravanju informacija.
Društvene mreže promoviraju se kao “one koje povezuju ljude”, ali istraživanja upućuju na suprotne učinke. Što više vremena provodimo u virtualnom svijetu to smo usamljeniji u stvarnosti. Ovaj trend je sve prisutniji kod djece i mladih koji puno vremena provode u korištenju pametnih telefona, na društvenim mrežama i u virtualnim interakcijama. Digitalizacija života potaknula je sklonost da se na društvenim mrežama predstavljamo učestalo i u što pozitivnijem svjetlu. Jedna od posljedica toga jest pojava tzv. “straha od propuštanja” poznatog i pod kraticom FOMO. Danas se u psihologiji ovim pojmom opisuje stanje uznemirenosti, tjeskobe, nelagode koje osjećamo uslijed dojma da drugi ljudi žive ispunjeniji i zanimljiviji život od nas, odnosno da upravo proživljavaju nešto poželjno iz čega smo mi sami isključeni ili nam nije dostupno.
Kako je do toga došlo?
Radim u školi koja broji preko 800 učenika. Nedavno smo pokušali s roditeljima razgovarati o mogućnosti da u školi nema ekrana i iznenadili smo se povratnom reakcijom. Rijetki su podržali inicijativu, a većina nije bila suglasna obrazlažući kako moraju biti s djecom u kontaktu. Zamislila sam se i upitala, kako su naši roditelji bili s nama u kontaktu u vrijeme kad su postojali samo obični fiksni telefoni?!? Mi smo se tada s roditeljima i prijateljima dogovarali “uživo” i nastojali se držali dogovora, a danas je to gotovo nezamislivo.
Osim toga, roditelji u razgovoru priznaju kako djeci ne mogu ni ograničiti korištenje mobitela tijekom spavanja i/ili učenja jer:
1. djeca će imati napad agresije ili nekog drugog neprimjerenog ponašanja ako im ih uskrate,
2. ili jednostavno to nije moguće, jer se djeca neće moći probuditi za nastavu kažu roditelji gledajući me s čuđenjem što im to uopće predlažem.
Čini mi se da roditelji ne znaju ili su zaboravili koja je njihova uloga u odgoju svojih potomaka. Posao roditelja je uspostaviti sigurnost djeteta postavljanjem granica, ali i razvijati vještine emocionalne reakcije doživljavanjem i izražavanjem svojih osjećaja (uključujući i reakcije na naše granice!) Zapravo, granice su jedna od najmoćnijih načina da djetetu pokažete da ga volite.
Dakle, kako dogovarati granice oko ekrana? Jednostavno, ne počinjite s ekranima. Umjesto toga, zamislite postavljanje granica kao mišić: morate ga s vremenom ojačati u malim svakodnevnim prigodama poput određivanja vremena odlaska na spavanje, količine i/ili sadržaja pojedenog obroka i sl. Nakon toga ćete taj isti mišić učinkovito razvijati i oko situacija kao što su pametni telefoni, društveni mediji, videoigre i još mnogo toga. Što budete češće i jasnije u kući razgovarali o granicama, to ćete rjeđe morati reći “ne” – jer će vaše smjernice već biti jasne! Primjerice: “U našoj obitelji prioritet nam je povezivanje oko stola, zbog čega imamo telefone u drugoj sobi dok jedemo zajedno.”
Roditelji moraju prihvatiti da su oni ti koji određuju i postavljaju granice, a ne prijatelji svoje djece. Za to mladi imaju svoje vršnjake.
Joseph R. Parker, autor brojnih knjiga o roditeljstvu, poručuje kako su roditelji bez sumnje jedni od najutjecajnijih, ako ne i najutjecajniji uzori koje će njihova djeca vjerojatno imati u normalnim okolnostima i to uvijek trebaju imati na umu.
Nikolina Vugdelija, prof. pedagogije
Photo by Alexander Dummer on Unsplash
