U jednoj zbornoj, misnoj, korizmenoj molitvi molimo od Svevišnjega vremenitu pomoć. Vrijeme je i sekunda i minuta, godina i stoljeće. Ipak, naš se doživljaj vremena najviše vrti oko dana. Jedan dan je ono što nas najviše ovremenjuje. Jutro, pa podne, pa popodne, večer i noć i prođe jedan dan. Dan za danom. Kruh naš svagdašnji daj nam danas. Dosta je svakom danu zla njegova. Treba preživjeti dan. Jedan nam je dan kao jedan život. Svevišnji, pomozi nas danas. Pomaži nas iz dana u dan.
Sjećamo se kako je Svevišnji iz dana u dan slao Izraelcima manu s neba. Samo im je petkom dao dvije mjere mane da subotom mogu potpuno mirovati. Subota je dan Gospodnji. Uopće nije naš dan. Tako, dan za danom.
U dvadeset i prvom smo stoljeću. Svevišnji dobro zna kakvi su nam dani u ovom stoljeću. Po mnogočemu sliče na dane koje su Izraelci živjeli u pustinji. Naši su dani posvema drukčiji od pustinjskih dana, a opet su tako sliči tim danima. Pustinja isušuje. Iscrpljuje. Tamo visoka i niska temperatura radi svoje. Pijesak grize oči i nagriza tabane. Raspucava kožu. Surova je pustinja. A toliko je surovosti u naše vrijeme. Đavao nas dobro rešeta. Ekrani nam piju oči i mozak. Bujice vijesti jedu nam želudac. Svakodnevna monetizacija guta nam dušu. Svevišnji, udjeli nam vremenitu pomoć. Hrani nas manom. Vodi nas stupom od oblaka danju i stupom od ognja noću.
Dobar je Svevišnji. Proveo je Izraelce kroz pustinju. Nosio ih je kao što otac nosi svoga sinčića. Sandale im se nisu razderale. Zmije ih nisu potrovale. Neprijatelji ih nisu potamanili. Iz dana u dan.
Mana i danas pada s neba iz dana u dan. Nije vam Mojsije dao manu s neba, nego moj Otac. On vam daje hranu za život vječni. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život u sebi. Svaki se dan na oltaru pojavljuje mana. Kruh živi. Čudesno jelo. Čudesno piće. Sve više kršćana shvaća da trebaju svakodnevno primati pričest. U dvadeset i prvom stoljeću to se pokazuje kao nasušna potreba. Kruh naš nasušni daj nam danas. Mana se crvala kad bi je netko spremio za sutra. Dan po dan. Dan za danom. Brige vremenite ugušiše Riječ. Kruh je Riječ. Duh. Duh Sveti. Duh naš nasušni daj nam danas. Lahor. Voda.
Tužno je što na mnogim stranama svijeta nema svakodnevne Mise. Nema dovoljno svećenika. Kod nas, Bogu hvala, ima Misâ i svećenika. Ima crkava. Ima i naroda koji slavi Misu, nedjeljnu i onu svakodnevnu. Zapovijedanu i na volju. U dvadeset i prvom stoljeću čini se da i ona na volju postaje zapovjedna. Prijeko potrebna.
Gospodine, tko će opstati? Samo buntovnici ostadoše u sažganoj pustinji!
Bazilije M
Tiskano izdanje: Katolički tjednik
.
Photo by Julia Michelle on Unsplash
