Nastavak prikaza knjige Crkva koja dolazi. Razmatranje o posljednjem razgovoru s Carlom Marijom Martinijem (Armando Matteo)
Svijet u posljednjih četrdesetak godina živi duboke, tektonske promjene. Matteo se pita: što učiniti, kako se postaviti, koju metodu pastoralnog djelovanja izabrati? Pozivajući se na bogato iskustvo kardinala Martinija, Matteo smatra da je posredovanje jedina učinkovita metoda, posredovanje između kršćanske poruke i muškaraca i žena našega vremena. Posredovanje je zajednički hod s ljudima, susret i razgovor.
No ima li ikakva smisla našim suvremenicima govoriti o spasenju? Ta oni su ga već našli na zemlji. Martinijevim stilom posredovanja Matteo ukazuje na dvoznačnost „raja“ naših suvremenika. Njima je potrebno spasenje upravo od njihova raja, od obilja, bogatstva, punine, omamljenosti, potrebno im je spasenje od jednostrana napretka i neobuzdane slobode. Potrebno im pomoći kako bi sebi postavili spasonosno pitanje: kamo nas sve to vodi, što je naše odredište?
Ako sva ta dostignuća zapadnog čovjeka nisu uravnotežena, ako nisu stavljena u jednu puno širu i dublju perspektivu, ona vode u zastranjenje, ona postaju „kult vlastitoga ja, na čijem se oltaru žrtvuje sve, uključujući i najdraže odnose“ (papa Franjo). Ako se ne oslobodi sama sebe, ako ne prestane obožavati svoje ja, suvremeni će čovjek ostati sam, izoliran i nesposoban za dijeljenje života s drugima. A to je upravo ono što nas čini ljudima, što našu vrstu izdiže iznad svih drugih.
Sada je pravi trenutak da se današnjem čovječanstvu postavi pitanje njegova odredišta. Naš život, siromašan ili bogat, slab ili moćan, ovakav ili onakav, ne pronalazi u sebi svoj razlog postojanja ni svoju svrhu. Naš je život uvijek usmjeren na živote drugih. I tu kršćanstvo ima puno toga za reći i dati, jer je ono po sebi „religija odredišta“. Kršćanstvo nam otkriva Boga koji se daruje čovječanstvu po Isusu, pa su i ljudi pozvani darovati se drugima.
Mattteo ističe da kršćanstvo ima što reći suvremenom čovjeku, a ta nova riječ odnosi se na čovjekovo odredište. Smatra da se ta „novotvorenica“, ta nova i spasonosna riječ može izvesti iz dvaju pridjeva kojima Isus govori o sebi. Isus kaže da je ponizan i krotak. Ponizan je, kako tumači Matteo, čovjek koji stoji s obje noge na zemlji i uči iz osobne i zajedničke povijesti. Krotak je čovjek koji zna da bez drugih ljudsko postojanje nema smisla. Krotak čovjek je sretan zbog drugih, iako su drugačiji. Drugoga ne želi za sebe, nego uživa u njegovoj prisutnosti. On zna da s drugim „gradi sebe“. Krotak je, naposljetku, onaj tko može biti „moćniji od vlastite moći, snažniji od vlastite snage, slobodniji od vlastite slobode“. On ne poriče moć, slobodu i užitak, no sve to živi u ljubavi prema drugome.
Točno je, kao što kaže Matteo, da kršćanstvo po tom pitanju ima što reći suvremenom čovjeku. Međutim, kod Mattea je to isuviše na horizontalnoj razini. Istina je da naš život ne možemo osmisliti bez drugih, no puni smisao života, naše konačno odredište nalazi se u Drugome, u Bogu. Kad svoje odnose s drugima temeljimo na odnosu s Drugim, kad ih On prosvijetli i preobrazi, tek tada nas odnosi s drugima mogu do kraja ispuniti.
Nastavlja se…
Dušan Vuletić
