Obično vidimo samo ljude. U nečijem licu – svakoga, ma bilo koga. Izmiče nam čovjek. Prizor u kojem kao aureola sjaji svetost osobe. Sasvim rijetko uspijevamo (u)vidjeti čovjeka – neponovljivu izuzetnost očitovanu njegovim životom; onu nezamjenjivu nijansu koja na platnu vremena čini osobitu boju nečijeg postojanja.
Čovjeka površno prosuđujemo prema već upoznatim ljudima, po kalupu navade, ophodeći se po ljudski. Ne vidimo srž jer gledamo ljusku. Pojedinca, taj neprocjenjivi unikat, mjerimo na vagi kojoj je varljiv uteg sud mnoštva, ukalupljujući ga u već zadani okvir i suviše ljudskoga. U tom ramu gubi se boja i blijedi značaj njegova postojanja. Time iz svakoga portreta izbija običan profil nekoga iz mase. Iznimku, a to je život osobe, po navici brišemo naslijeđenim pravilom i nepropitanim sudovima oblikovanim u jednoobraznom aparatu stvaranja običnoga, uobičajenoga i svakodnevnog značenja. U tom značenju, značaj osobe tek je puki odraz vrste. Refleks gomile.
Među hrpom profila, nigdje lica!
Samo Bog vidi samog čovjeka. U masi, u nepreglednom mnoštvu naoko sličnih sudbina, jedino On zapaža značaj i izuzetnost svake pojedine osobe, kao umjetnik koji najbolje pozna osobine svojega djela; u moru imitacija i krivotvorina, on namah pozna onu presudnu razliku koja ga čini originalnim među drugima, također osobitim postignućima. Pečat kojeg je utisnuo u naše biće, isključivo Bog umije vidjeti. Iz tog pogleda, samilosno majčinskog, proizlazi Njegovo suvereno pravo da sudi svim našim sudbinama, pravorijekom, čiji iskaz nije po ljudsku baš zato što govori (o) čovjeku. Suditi ti smije jedino Bog jer jedini On vidi tko si i zna što si zapravo. Svi ostali, za tebe slijepi, kojima si nepoznanica, sude po sebi. Govore o sebi samima. Dok On, zboreći o tebi, rječito o sebi šuti. Samog sebe stavlja u zagrade kako bi ti došao do Riječi.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
