Via dolorosa.
Peta postaja.
Podsmjehivali smo se vodičima koji su pokazivali otisak noge i otisak ruke u kamenu.
A jednog dana u grupi je bio čovjek koji ne vidi.
Hoće li mu biti dovoljan samo glas, riječ, priča?
Dodir bi mu puno pomogao…
Glas treba priču, a priča traži dodir.
Volimo kad na Veliki Petak možemo dodirnuti svoga Gospodina.
Prstima i srcem.
Dodir je uvijek novi.
Jučer i danas. I uvijek.
Kući se vratio čovjek – koji je bolje vidio: Gospodin moj i Bog moj.
U rano jutro, kad ptice cvrkuću, kažu da cvijeće počinje bolje mirisati.
Ante Vranković
