Neki učitelji, kada se žele približiti slušateljima, spuste se sa svojih katedri i prošetaju malo među ljude. Kao – peripatetici.
U stara vremena više se učilo od prirode.
Živjelo se s prirodom. Stalno se hodalo. U školu. Na posao. Na hodočašća. Iz sela u selo.
Iz mjesta u mjesto. Preko brda. Kroz šumu. Ranom zorom. Po kiši. Po suncu.
Osjećalo se i zemlju i vrijeme.
Bilo je teško ali ipak – to nam nedostaje.
Najbolje misli nas stižu dok hodamo.
Ustrajete li u hodu, doći ćete daleko, čak ondje gdje se niste ni nadali kada ste s hodanjem započeli. Svi imaju pravo na svoje vlastito hodanje. To nije privilegija, nego pravo, dužnost i potreba: hodati, vježbati, ispitivati, razmišljati, razmatrati, moliti.
Biblijska povijest je slika hodanja, naroda i pojedinaca.
Za bistrog vremena, s Tabora se u daljini nazire Megido, arheološko mjesto gdje će se dogoditi posljednja bitka apokalipse – Armagedon.
Tabor nije cilj. Tabor je odmorište na putu do Jeruzalema.
Na njega se hodočasnici većinom se dovezu i odvezu, strmom vijugavom cestom.
I tako zaborave, tražiti i u sebi nalaziti to povišeno mjesto s kojega se život vidi bolje i – u boljem svjetlu. Jer život je kao staza koja vijuga.
I na vrhu brda zateknem grupu Kineza. Jedna je ostala vani, ostali su ušli u baziliku. Kaže da nije kršćanka, i da ne pripada nijednoj vjeri. Vjeruje u dobrotu i prijateljstvo. Ostala je u tišini. Mislim, došla si na pravo mjesto. Kasnije joj je pristupio, znam sigurno, sam Gospodin. Saslušao je njenu priču. A onda joj je uputio nekoliko riječi, blago kako samo on zna. Pustila je suzu i malo se nasmijala.
Reći će Pavao, nije toliko važno znanje, nego spoznanje. Nekada se i s malo podataka dođe do mudrih zaključaka.
Kad bih sve znao i sve govorio, malo bi bilo.
Ja kažem: Dobro mi je. Pusti me. Ne diraj me.
Ljubljeni kaže: Podigni glavu i uputi se.
Hvala ti Gospodine za sve trenutke koji ohrabruju na tom putu.
Ante Vranković
