Danas nastavljamo s novim člankom našeg suradnika Jerko Župa o „Vražjoj Bibliji“. Nastavimo zajedno pratiti sudbinu jedne od najozloglašenijih kršćanskih Biblija.
—————————————————————————————————————–
Jan Hus i Sedlec
Područje Bohemije u 15.st. bilo je poprište mnogobrojnih sukoba od kojih su neki bili vjerskog karaktera. Katolička crkva se borila zadržati svoj pravovjerni utjecaj na područjima koje je zahvatio kalvinizam pod vodstvom reformatora Jana Husa (14.-15.st.) koji je smatrao da je crkva zastranila na mnogim područjima, a posebno na prodaji vremenskog oprosta za grijehe. Hus je tažio odbacivanje pape i svih koji slijede njegov nauk.
Tijekom tih ranih sukoba spaljen je i samostan Podlažice u kojem je napisan Codex. No, popularnost Vražje Biblije spasila ju je od nestanka u plamenu. Redovnici iz velikog samostana Sedlec, svjesni vrijednosti i važnosti biblije, uspjeli su je na vrijeme skloniti i spasiti. U tim vremenima neke imućne osobe mogle su sebi priuštiti da budu pokopane u velikim bazilikama, katedralama i samostanima s pripadajućim grobljima, tako što su ih za života obilno darivali.
U Sedlecu se to počelo prakticirati 1270.g. nakon što je tamošnji opat Henrik donio svete zemlje s Golgote te je razasuo po samostanskom groblju. Nitko nije htio biti pokopan na običnom groblju. Svi su htjeli na samostansko i za to su bili spremni mnogo toga žrtvovati. Ideal je bio, počivati na groblju na kojem se nalazi sveta zemlja. Kako se u to doba često i masovno umiralo od zaraznih bolesti i ratova, na samostanskom groblju više nije bilo mjesta
Odlučeno je da se kosturi s groblja premjeste u kosturnicu. Tako su ostatci nekih 30 tisuća preminulih položeni u samostansku kosturnicu. Kako je s vremenom sve postalo pretrpano i neuredno, redovnici su odlučili napraviti jednu od najspektakularnijih kapela na svijetu, staru oko 700 godina. Od kostiju i lubanja napravili su rezne predmete i ukrase, cijelu kapelu. Iznimnu građevinu.
Mi se danas, nakon pokopa, zapravo udaljavamo od naših pokojnika, a u ovom slučaju, pokojnici su ostali vidljivi. Kosti u ovoj kapeli su memento mori. Podsjetnik na prolaznost života i na živote nas prolaznika u vremenu i prostoru. Upozorenje da se pazi kako se živi, kako bi se dobrim životom zaslužio vječni život.
Nakon nekog vremena, Vražja Biblija je iz Sedleca poslana u čuveni praški samostan Brevnov. Tu je ostala skoro 300 godina gdje ju je potražio najpoznatiji sakupljač vjerskih artefakata svog vremena, vladar Svetog Rimskog Carstva, car Rudolf II. koji je svoj dvor iz Beča preselio u Prag od kojega je želio stvoriti novi svjetski centar kulture i znanosti. Bio je izuzetan vladar koji je, nažalost, patio od melankolije. Danas bi rekli od depresije. Znao je satima i danima promatrati sakupljene artefakte i prepustiti se lutanjima kroz povijest, naravno, samo u svojoj mašti. Navodno je bio sklon okultnome.
Na njegovom dvoru dobrodošlicu su imali slobodni mislioci, filozofi, znanstvenici svake vrste, pa čak i židovski rabini zbog njihovog misticizma. Bio je dobronamjeran prema alkemičarima. Može se reći da je, na neki način, bio preteča znanstvene revolucije koja će uslijediti. Tako je došao i do Vražje Biblije koja je bila doslovno jedinstvena na svijetu. Takve nije bilo nikada. Velika, lijepa, iluminirana, oslikana, a uz to imala je i crtež samoga Vraga.
Rudolfu je bila jako zanimljiva i poželjna. Kako se samostan nalazio unutar Svetog Rimskog Carstva kojim je on vladao, prisilio je redovnike da mu je predaju. Oni su mu je posudili za njegovu kolekciju. No, ubrzo se carstvo počelo raspadati. Posljednji period Rudolfove vladavine obilježile su razne pobune i rat s Osmanskim carstvom. Postao je paranoičan. Za svoje nevolje optuživao je mnoge pa i građane Praga kojima je poručio: „Pribavio sam vam slavu. A ovako mi uzvraćate?“ Navodno ih je prokleo, jer su se sukobi i ratovi nakon njegovog odlaska, na tom području, nastavili skoro 300 godina, uključujući i Tridesetogodišnji rat u kojega su bile uključene mnoge europske sile. Oko 8 milijuna života izgubljeno je u tom razdoblju.
Godine 1648. švedski su vojnici predvođeni kraljicom Kristinom zaposjeli Prag. Odmah su počeli pljačkali grad te tražiti Rudolfovu voljenu zbirku artefakata. Pretraživali su razne privatne zbirke i knjižnice dok je nisu pronašli. Bila su potrebna dva Kristinina vojnika da je ponesu.
Nakon odnošenja iz Praga, Vražja Biblija je smještena u dvorac Tre Kronor u Stockholmu. Kristina je, inače, mudro i strastveno skupljala sve što je smatrala korisnim, lijepim i poučnim. Nije čudo da su je zvali Minerva Sjevera prema rimskoj božici mudrosti.
Nakon 22 godine na tronu, 1654. Kristina je donijela dramatičnu odluku. Preobratila se na katoličanstvo premda je Švedska izrazito protestantska zemlja. Otišla je u Rim gdje je kao papina gošća ostala do svoje smrti. Sa sobom je ponijela mnoge knjige koje su joj srcu prirasle, ali ne i Vražju bibliju što je bilo veoma čudno. Možda, jednostavno, papa nije htio takvu knjigu u svojoj blizini.
Vražja Biblija ostala je u Stockholmu. No, zloj kobi nije bio kraj. Dvorac u kojem se čuvala zahvatio je požar 1697. Izgorio je gotovo u potpunosti kao i sve što se u njemu nalazilo, poput kraljevske knjižnice i kraljevskog arhiva. Samo u toj knjižnici čuvalo se oko 24500 knjiga te 14000 rukopisa. No, biblija je spašena tako da su je bacili kroz prozor na ulicu. Naravno, pala je jednom prolazniku na glavu, teško ga ozlijedivši. Nakon tog događaja, s posebnom pažnjom, čuva se po raznim institucijama u glavnom švedskom gradu do dana današnjega.
Zaključak
Priča o ovoj knjizi može biti priča o životu svakog čovjeka. Čudesan početak života, razne nevolje i ratovi, znanost i vjera, ljubav i zloba, a na kraju pitanje smrti i vječne sudbine. Zaista, ova biblija je posebna. U njoj je Dobro i Zlo. Ipak, najvjerojatnije je kako crtež Vraga u Codexu zapravo upozorava na to da u svom životu imamo slobodu izbora. Činiti dobro mišlju, riječju i djelima ili činiti zlo. To je upozorenje da je tanka linija između puta u vječno Dobro ili vječno Zlo. Svi mi svojim životima pišemo našu knjigu vječnosti u kojoj bi trebalo biti više onih stranica ispisanih dobrim djelima, nego onih zaprljanih zlom.
Jerko Župa, dipl. theol.
Naslovna fotografija: Kungl. biblioteket, wikimedia commons
