Može li logoterapija odgovoriti na izazove današnjeg vremena i odgajati osobu za ljubav, za odgovornost, odgajati ljudsku savjest?
Upravo opisana situacija suvremenog društva, s obzirom na pitanja o ljubavi, čovjeku i interpersonalnim odnosima, naročito u obitelji i roditeljstvu, daje poticaj da se pronađu odgovori u logoterapijskom pogledu na ljubav. Misao je da i ova promišljanja budu mali doprinos u nastojanjima izgradnje veće humanizacije ljudskog društva, o čemu govori Viktor Frankl u svojim djelima o egzistencijalnoj analizi i logoterapiji, što nam je, čini se, ostavio kao jednu od temeljnih zadaća i odgovornosti. Ta se zadaća i odgovornost sastoje u što većem širenju i promicanju vrijednosti logoterapije u današnjem svijetu.
Znamo da je Viktor Frankl bio vrlo aktivan, plodan i svestran znanstvenik, filozof i psihijatar, vrlo rano počeo je organizirati savjetovališta za mlade jer je uočio goruću potrebu da se pomogne mladima u formiranju identiteta. Mladi su patili od egzistencijalne frustracije, noogene neuroze i depresije, te su česti bili slučajevi pokušaja suicida. Frankl je u svom radu otkrio i dokazao da je izvor ovakvih problema nedostatak smisla u životu mlade osobe što bi, s jedne strane, dovelo do povlačenja, depresije i suicidalnih misli, a s druge strane, do agresije usmjerene ili na sebe u obliku samoozljeđivanja, ili prema van – drugim osobama, autoritetima i slično. Dokazao je svojim radom da se takva stanja mogu prevenirati, ako mladima pomognemo otkriti smisao njihove egzistencije, a također se opisana stanja mogu i liječiti smislom.
Ovo se ujedno odnosi i na roditelje i odgoj njihove djece. Kod odgoja djeteta važna je logoterapija koja zapravo prelazi u logopedagogiju. Pri tome, odgoj prvenstveno uključuje puno ljubavi i strpljenja. U temelju roditeljstva i svakog odgoja treba stajati ljubav, ona nesebična i često požrtvovna. Roditelj ne gleda na svoju djecu kao na osobe koje treba tolerirati u njihovoj različitosti i jedinstvenosti, baš zato što je roditelj koji istinski voli svoju djecu. Primjer roditeljstva jasno pokazuje da samo tolerancija različitosti druge osobe nije dovoljna za dobar odgoj. Potrebno je puno više. Izgradnja dobrih odnosa utemeljenih na ljubavi i privrženosti uključuje i empatiju, pristojnost, strpljivost, spremnost saslušati drugoga i uživjeti se u situaciju svoga djeteta.
Sve češće primjećujem da u odgoju roditelja mlađih generacija često prevladava sistem kažnjavanja. Primjerice, ako se dijete ne ponaša u skladu s očekivanjima ili čini nešto što se ne smatra primjerenim, onda uglavnom slijedi neki ukor, kazna, uskraćivanje nečega što voli, želi i sl. Uvijek sam se pitala je li to baš najispravnija metoda u odgoju? Mišljenja sam da svakako treba znati postaviti čvrste granice djetetu, no smatram da postoje i druge odgojne metode koje bi se mogle više upotrebljavati i davati bolje rezultate.
Možemo se upitati hoće li se zaista moje dijete ponašati bolje ako ga stalno prekoravam, ako učinim da se osjeća loše?
Ili bi možda bilo puno efikasnije razvijati kod djece osjećaje ljubavi, empatije, dobrohotnosti, prihvaćanja i to prije svega, i iznad svega, vlastitim primjerom. Mi smo poput ogledala svojoj djeci – što vide u našem ponašanju i primjeru, to će vjerojatno i sami odmah usvojiti i oponašati. Međutim, u djeci možemo vidjeti i sebe same što znači da, onako kako se ona ponašaju, takvi smo i mi sami. Jedni drugima smo najbolji primjeri. Stoga, od najveće je važnosti da budemo autentični roditelji odgajatelji, da radimo i živimo i sami sve ono što želimo naučiti svoju djecu. Djeca i mladi su najotvoreniji odgoju za dobrohotnost, za dobrotu, istinu. Djeca vrlo brzo uče poruke koje dobivaju od roditelja, je li to nada, vjera i ljubav ili je to nezadovoljstvo, beznadnost, rastrganost, hladnoća.
U razgovoru s nekim roditeljima, posebno kada im djeca, primjerice, trebaju krenuti u vrtić ili u školu, često sam osjetila zabrinutost za to kako će se dijete uklopiti u novu sredinu, kako i koliko će napredovati. Nisam čula, ili bi se dogodilo vrlo rijetko, da roditelji brinu ili se pitaju o unutarnjem životu svoje djece, to pitanje im je nekako na drugom mjestu, kao često i zdravlje djeteta, naročito ono mentalno. Roditelji se nose s raznim strahovima vezanim za vlastitu djecu, poput straha od neuspjeha, nemogućnost uklapljanja u društvo, snalaženja u životu, slabijih školskih ocjena zbog kojih kasnije neće moći upisati „dobru“ školu, fakultet, dobiti dobar posao, i tako dalje. Primijetila sam u tim razgovorima da je u drugom planu pitanje o unutarnjoj sreći djeteta, kao i pitanje zdravlja i stabilnosti. Zar nije upitna briga roditelja nerijetko vezana za društvo u koje bi se dijete trebalo uklopiti, jer činjenica je da su slike društva vrlo različite, uglavnom i nerealne. Možda su i očekivanja roditelja vezana za njihovu djecu često previsoka.
Logoterapijska slika čovjeka je trodimenzionalna, što znači da čovjek posjeduje tijelo, psihu i, ono najvažnije, duhovnu dimenziju. Dijete ima duhovnu bit, srž po kojoj je jedinstveno i neponovljivo. Upravo tu djetetovu jedinstvenost treba njegovati, a odgoj bi trebao biti takav proces koji bi pomogao da se upravo taj vid djeteta izvuče na površinu, njegova jedinstvenost i neponovljivost. Djeca su sposobna za zahvalnost, odgovornost i za učenje, vrlo su radoznala. Osjećaj odgovornosti vodi služenju, kao što osjećaj zahvalnosti vodi do ljubavi i sudjelovanja, a osjećaj znatiželje vodi učenju i znanju. Ako nema znatiželje i oduševljenja zbog novih spoznaja, dolazi do težnje prema cinizmu i izjava poput „kakvog smisla ima učenje, znanje“.
Izostanak osjećaja zahvalnosti vodi prema egoizmu. Ako odgajamo djecu tako da vjeruju da je zahvalnost nevažna, a jedino bitno je zadovoljavanje vlastitih želja, čežnji i osjećaja, negativne posljedice neće izostati. Mladi koji nemaju osjećaj odgovornosti mogu dobiti poriv za razaranjem i uništavanjem. Neodgovornost se, zaključujemo, izražava na brojne načine: od agresije, samoponižavanja do pasivnosti i besciljnosti. Zato bi roditelji prvenstveno trebali sami sebi osvijestiti koje točno osobine i vrijednosti žele razviti kod djeteta. Također, važno je razvijati i osjećaj za dobrotu i milosrđe prema drugima, tako da se djeca nauče i znaju razgovarati s drugima, pomagati onima kojima je potrebno, imati razumijevanja za druge i drugačije od sebe.
Ovo su neke natuknice o tome kako bi logoterapija mogla pomoći u odgoju čime, zapravo, postaje logopedagogija. Svaki roditelj može svome djetetu biti i logopedagog u mjeri vlastite autentičnosti i ljubavi. Sve se ovo može shvatiti dvosmjerno jer, kako sam već napomenula, današnji svijet je izuzetno zahtjevan. Biti roditelj i odgajatelj predstavlja pravi izazov te, prije svega, trebalo bi posvetiti pažnju samome sebi, odgojiti i stalno usavršavati samoga sebe da bismo mogli odgovoriti na najzahtjevniju ulogu – onu odgojitelja i logopedagoga svoje djece.
Logoterapijsko savjetovalište-Svjetlost nudi usluge: individualnog i partnerskog savjetovanja, grupe podrške, edukacije (online i uživo)
