Svake godine u ove dane, oko 18. listopada, spominjemo se vukovarske tragedije. Svake godine molimo za duše poginulih i mučki ubijenih, svake godine palimo svijeće na našim prozorima i ulicama nazvanim imenom Vukovara ili vukovarskih žrtava. Svake godine opet nam dođu pred oči slike toga strašnog trenutka naše najnovije povijesti i svake godine
ponovo, vjerujem sa suzama u očima, tiho zapjevamo poneku od pjesama ispjevanih onih dana tuge, ali i ponosa.
Ima jedna pjesma što je, vjerujem, poznaje većina vas, osobito oni koji su duboko srcem proživjeli dane Domovinskoga rata ili u njemu sudjelovali, ima pjesma čiji stihovi svake godine nanovo odzvanjaju u našim ušima i srcima. Pjesma znakovitog naziva i refrena: Zapamtite Vukovar! Ovih mi se dana neprestano vrti u ušima… Zapamtite Vukovar!
Ma što to znači danas, dvadeset godina poslije, kad je takoreći spomen na vukovarsku žrtvu umnogome izblijedio, a pisci školskih udžbenika se potrudiše da ne samo umanje, nego skoro pa da i izbrišu spomen na Domovinski rat i žrtvu Vukovara iz kolektivnog sjećanja, kao nešto
što valjda ne bi bilo vrijedno spomena. Tim više, potrebno je zapamtiti Vukovar, ne za osvetu, nego za opomenu.
Zašto bi trebalo, dapače, zašto moramo zapamtiti Vukovar? Ne samo zato što je on jedan od simbola svih žrtava prinešenih na oltar domovine, simbol nepravednog rata i užasa, slika cijene koja je plaćena za našu slobodu, za naše ime i ponos! Ne, Vukovar je puno više od takvoga simbola, on je dokaz snage vjere, plodnosti žrtve i mjere ljubavi. Vukovar
je danas mjera kojom se mjeri ne samo koliko smo Hrvati, nego koliko smo ljudi – ili neljudi. Onaj tko prezire žrtvu Vukovara, pokazuje da se danas svrstava među one koji su ga razorili, ili kršćanskim rječnikom rečeno, među one koji su pod križem stali na stranu rugalica, sudaca i razapinjatelja Kristovih.
Zašto valja zapamtiti Vukovar? Zato što isto zlo, koje je razorilo grad i pobilo bolesnike i ranjenike, nije neko imaginarno zlo s nekoga drugoga svijeta, nego konkretno, okrutno i danas među nama prisutno zlo! Vukovar valja zapamtiti ne samo zbog prošlosti, povijesti, nego nadasve radi sadašnjosti: I danas se puca, istina iz drugih oružja, ali se nemilice razara – od isto tako raspoloženih bezbožnika i onih koji mrze čovjeka, pa bio on bilo koje rase, naroda ili religijske pripadnosti. To isto zlo potiče na ubijanje i ubija, uništava svaki moralni osjećaj i ruši etička načela. A plod mu je stradanje, patnja i smrt.
Kakve veze spomen Vukovara ima s kršćanskom vjerom? Itekakve – jer Bog je čovjeka stvorio i čovjek je Božji, i tko dira u dostojanstvo čovjeka okreće se protiv Boga, a to mu neće donijeti ni sreće ni blagoslova. Bog je čovjeka stvorio da živi u zajedništvu ljubavi, a ne da bude potlačen od drugoga čovjeka, skupine, naroda ili kojekakvih institucija. Nekad
se osvajalo tenkovima i bombama, danas pritiscima, ucjenama i međunarodnim financijskim spekulacijama. I to nije ništa manje okrutan rat, jer košta života milijune ljudi.
Zapamtiti Vukovar znači također upitati se: Na kojoj sam ja strani? Jesam li, pa i pod cijenu trpljenja, na Božjoj strani, ili na onoj drugoj, protu Božjoj? Bog je, mi kršćani u to čvrsto vjerujemo, uvijek i jedino na strani potlačenih, na strani istine, pravednosti i mira. Bože, ne daj nam otići s tvoje strane! Ne daj nam da zaboravimo Vukovar!
TVD, 17. studenoga 2011.
Ante Mateljan, Mrvice s tvoga stola, CUS, Split, 2017., str. 31.-32.
Fotografija: vukovarski vodotoranj.hr
