Nedavno sam, lutajući po gradskoj knjižnici, naišao na odjeljak koji nosi ime Rodne studije. Ova riječ studije zazvučala mi je akademski, pa sam uzeo nekoliko knjiga i prelistao, a jedna od njih koja mi je privukla pažnju bila je Biti žena Anne Wilson Schaef. Riječi koje su dominirale na vanjskoj poleđini knjige su: dragocjeno, duhovito, inteligentno, pronicljivo, dobronamjerno. Još kada sam vidio da je knjiga rasprodana u 300 000 primjeraka, pomislio sam kako je ovo must have i priznajem da sam ljubomorno pomislio i kako bih bio zadovoljan da ostvarim 0,5 % od njezine tiraže.
Već na prvim stranicama, u autoričinoj napomeni, spominje se triput sintagma bjelački muški sustav, a u ostatku knjige ona se kao mantra ponavlja svako malo – na svakoj stranici po nekoliko puta, a nerijetko i četiri-pet puta na samo pola stranice. Sintagma mi je vrlo brzo postala iritantna, a do kraja knjige i nepodnošljiva. Ono što me je doslovno šokiralo i dijelom uplašilo, ali i izazvalo u meni svojevrsnu egzistencijalističku mučninu Sartreova tipa jest sljedeći citat:
„Bjelački muški sustav vjeruje u stvarnost brojeva, na to je prisiljen radi održavanja vlastite mitologije. Ako brojevi nisu stvarni – ako su tek simboli podložni subjektivnom tumačenju – tada ih se ne može koristiti za mjerenje, predviđanje i upravljanje.“
Autorica s neprikrivenim oduševljenjem promovira drukčije sustave od bjelačkoga, poput afroameričkoga, meksičkoga, azijskoga, indijanskoga, od kojih joj je ovaj posljednji, čini mi se, najdraži. Riječju mitologija koristi se na nekoliko mjesta u knjizi, i to uvijek u negativnome kontekstu, kao nečime lažnim i iskrivljenim. Pitam se, razumije li ona da je civilizacija Indijanaca desecima tisuća godina bila strukturirana na mitovima koje su doživljavali sasvim ozbiljno, a povezati mitologiju i laž uvreda je tome istom narodu. Što se tiče objektivnosti brojeva na kojoj su sazdane zapadna civilizacija, znanstvena metoda i sve beneficije vezane uz nju, preporučio bih autorici da joj prostor stanovanja izgrade ovi drukčiji sustavi s fluidnom percepcijom brojeva.
Navedeni primjer nije izolirani slučaj, već je riječ o trendu kojega se dotiče i Douglas Murray u svojoj knjizi The War on the West. U intervjuu s Jordanom B. Petersonom, Murray govori o ljudima koji promoviraju druge načine spoznaje objektivne stvarnosti, osim znanosti i brojeva, tj. matematike, koji su zapadnjački konstrukt. Inače bi mi ono što je time htio reći u potpunosti promaknulo da nisam znao kontekst cijele te priče. Nevjerojatno mi je da se u 21. stoljeću može toliko subjektivizirati broj, povijest i vrijeme.
Nije riječ o tome kako znanstvena metoda možda ne može u potpunosti objasniti sve aspekte stvarnosti, nego je riječ o relativizaciji i dekonstrukciji znanosti kao takve. Kako to izgleda u praksi, možemo vidjeti iz primjera koji donosi spomenuta Anne W. Schaef. Prvo konstatira kako je vrijeme relativno (ne u Einsteinovu smislu) te pohvalno govori o Indijancima koji su nekoliko dana zakasnili na dogovoreni sastanak i čudili se čuđenju bjelačkoga muškog sustava zbog njihova nepravovremenog dolaska, jer njihova kultura drukčije definira pravovremenost. Idući put kada nekamo zakasnim, probat ću progurati ove ideje, čine mi se kao dobar alibi. Jedan mi se učenik, došavši na nastavni sat pet minuta prije kraja, fino ispričao na kašnjenju i zamolio me da mu izbrišem izostanak. Odgovorio sam mu u maniri bjelačkoga muškog sustava: „Ovo nije kašnjenje, nego nedolazak.“ Sreća da nije bio Indijanac jer bi me možda tužio za diskriminaciju i rasizam. Predlažem nadležnome ministarstvu da se na obrascima za državnu maturu prepravi stupac: „Učenik zakasnio 30 minuta“, i umjesto toga napiše: „Profesor uranio 30 minuta.“ Ako vam se više sviđa svijet u kojemu svatko dolazi na sastanak kada poželi, izvolite biti dosljedni u svojim idejama i ne ljutite se ako vam netko zakasni pola sata, da ne kažem i pola tjedna ili godine, na kavu i javi vam se u dogovoreno vrijeme, ali iduće godine. Pomislio sam čak da je možda sve to samo šala jer je na poleđini Schaefine knjige najavljen humor, koji nigdje nisam pronašao, a navedeno mi se čini kao dobra pošalica. Možda Beckettov Godot ipak ne kasni, nego samo subjektivno doživljava vrijeme i brojeve, procijenite sami.
Derviš i vrijeme…
O vremenu se nekoć promišljalo u okviru filozofije, mitova i religija, odnedavno i u teorijskoj fizici, a najnovija promišljanja možemo pronaći u feminističkim krugovima na način na koji je upravo izloženo. Mnogo lijepih primjera koji uvažavaju relativnost uz istodobno poštovanje te moralnosti možemo pronaći u povijesti religija. Izdvojit ću primjer islamskoga mistika Rumija, koji navodi priču o Uzeiru i njegovim sinovima. Uzeir se izgubio, a sinovi su krenuli u potragu za njim. Slučajni prolaznik rekao im je kako ga je vidio i da uskoro stiže. Jedan sin radosno mu je pohitao ususret, dok je drugi na tu riječ pao na koljena i odmah se poklonio ocu. Ovaj drugi, derviš, postigao je stupanj duhovnoga zajedništva s ocem u kojemu dimenzija vremena postaje relativna perspektiva, a prvi tek treba prehodati svoj put. Ne znam što su osim blefa postigli oni koji svijet promatraju materijalistički praveći se istodobno gospodarima vremena i vladarima trenutka, dok su u stvarnosti njime potpuno apsorbirani i, kada zmija stegne svoj obruč do kraja, shvatit će da su vrijeme i brojke ponešto egzaktniji nego što im se čini i da je ljubav, a ne samovolja, ta snaga koja pobjeđuje vrijeme.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“, Teofil, 2023., Split.
Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
