Prvi od triju životopisa posvećen je Dominiku Saviju. U samomu uvodu Don Bosco iznosi razloge zašto izabire baš tog mladića, a ne i brojne druge koji su, po njegovim riječima, živjeli kao osobe „besprijekornih krjeposti“. Oslanjajući se na sud mladih kojima piše, koji su živjeli s Dominikom tri godine u Oratoriju, podsjeća da su svi Dominika smatrali izvanrednim, nesvakidašnjim mladićem.
Odmah nakon toga pisac iznosi pravi motiv zbog kojega piše ovaj životopis, a to je da čitatelje potakne na nasljedovanje: „Ako je mogao on [Dominik], zašto ne bih i ja?“. I nastavlja: „uočite li štogod vrijedno divljenja, nemojte se zadovoljiti time da kažete: ovo je lijepo, ovo mi se sviđa. Radije recite: želim dati sve od sebe da činim ono što sam pročitao o drugima, a što me oduševljava i zadivljuje.“
Dominik je od malena bio poseban, o čemu svjedoče njegove roditelji: „Ne samo da je bio poslušan i spreman na sve što smo od njega tražili, već je unaprijed promišljao kako učiniti ono što je vidio da je nama po volji.“ U pobožnosti je rastao i razvijao se znatno iznad dosega svoje dobi. Sa četiri je godine, a da ga nitko na to nije trebao podsjećati, molio Anđeosko pozdravljenje i molitvu prije i poslije jela. Uočivši Dominikovu pobožnost i zrelost, kapelan mu je dao dopuštenje da prvu svetu pričest primi sa sedam godina, iako je propisana dob u to vrijeme bila jedanaest ili dvanaest godina. Na dan prve svete pričesti zapisao je odluke kojih će se čvrsto držati do kraja života, od kojih je osobito zanimljiva ona da će „radije umrijeti nego sagriješiti“. Osvrćući se na taj nezaboravan događaj, Don Bosco usrdno potiče očeve i majke da tom pobožnom činu daju najveću važnost, jer dolično primljena prva sveta pričest „postavlja čvrst ćudoredni temelj za čitav život“. I dodaje da ju je bolje odgoditi, ako treba i propustiti, nego joj loše pristupiti. Koliko su te riječi aktualne za naše vrijeme kad je primanje sakramenata masovna pojava, kojoj nerijetko nedostaje prava svijest i priprava, ne samo roditelja i djece, nego ponekad i onih koji su u župnoj zajednici za to odgovorni!
Osobito je zanimljivo opisan dan kad je Dominik došao u Oratorij, sa željom, kako je samo govorio, da se „posve preda u ruke poglavara“. Tu se prvi put susreo s Don Boscovim životnim i odgojnim geslom: „Daj mi duše, drugo uzmi“. Nakon što se na trenutak zamislio, rekao je da shvaća o čemu se radi: ne o novcu, nego o dušama, te se nada da će i njegova duša sudjelovati u toj trgovini.
Sve krjeposti koje je Dominik donio sa sobom čudesno su nastavile razvijati u Oratoriju. Tu je Dominikava želja da postane svet svakim danom postajala sve snažnija. No način kako postati svet, bio mu je pravo otkriće. Jednog je dana Dominik slušao propovijed u kojoj je propovjednik (Don Bosco) iznio tri vrlo snažne pouke: da Bog želi da svi budemo sveti, da je to prilično lako postići i da one koji u tome uspiju očekuje velika nagrada u nebu. Dominik je bio zadivljen. Nekoliko dana nije ništa govorio, a bio je manje veseo no obično. Don Bosco mu je prišao i upitao boli li ga što. Odgovorio je da je zdrav i da je sav obuzet željom da postane svet, ali ne zna hoće li uspjeti i što točno treba činiti. Don Bosco ga je pohvalio i rekao da se zbog toga ne uznemiruje. Dao mu je tri savjeta: da bude radostan, da nikada ne propušta igru sa svojim prijateljima te da bude ustrajan u učenju i pobožnosti. Dominik se sav posvetio izvršavanju tih savjeta: bio je duša svih igara, najomiljeniji prijatelj, izvrstan učenik, a u molitvi i sakramentalnom životu vinuo se do dubokog, na trenutke mističnog iskustva Božje blizine.
Dominik je putem svetosti hodio spontano, u svakodnevnoj radosti i jednostavnosti. Mogli bismo pomisliti da je bio takav po prirodi. Međutim, oni koji su mu bili bliski znali su da je to bio plod Božje milosti i Dominikova svakodnevnoga vježbanja. Ovladao je svojim pogledom („mrtvljene očiju“), a u govoru je uvijek pažljivo slušao sugovornika, pazeći da mu riječi budu uvijek iskrene i dobrohotne. Riječima je gradio povjerenje, uvijek poticao na dobro te hrabrio svoje drugove. I ta je njegova vrlina danas osobito aktualna, o čemu svjedoči i ovogodišnja korizmena poruka pape Lava XIV. koji poziva vjernike na „razoružavanje jezika“.
Posebno impresioniraju duboka i zrela prijateljstva koja je Dominik njegovao, njegov apostolski žar iz kojega su se rađali konkretni apostolski pothvati, te nadasve duboka vjera u vječni život, koju je herojski posvjedočio u kratkoj bolesti i odlasku s ovoga svijeta kad mu je bilo tek petnaest godina. Čitateljima toplo preporučam da sami, izravno iz Don Boscova pera, upoznaju čudesnu ljepotu Dominikove svetosti i genijalnost odgoja koji ga je vodio prema tom cilju.
U sljedećem prikazu upoznat ćete kako je Don Bosco uspješno odgajao Mihovila Magonea, dijete ulice, pred kojim se širom otvarao svijet delikvencije i maloljetničkog kriminala.
Dušan Vuletić
