Crkvena karitativna djelatnost nije tek jedna vrsta življenja kršćanske poruke već je to integralni dio srži kršćanske teologije i njezina misterija. Crkveni Caritas je način konkretne crkvene prisutnosti i djelatnosti u društvu. Socijalna skrb je dio karitativne djelatnosti, ali Caritas, to jest caritas[1], u sve to unosi i duhovnu dimenziju. U konačnici, caritas nije samo posao već izraz kristocentrične ljubavi.
Naravno, bitno je za caritas da ima institucionalnu karakteristiku, jer je institucija u konačnici sinonim za organiziranost. Pokojni Špiro Marasović na jednom mjestu ističe: “Ne ljubi naime Caritas, kao institucija, nego ljube pojedini ljudi kojima ta institucija služi kao servis.”. Ovim riječima on hoće poručiti kako je potrebna institucionalna organiziranost i ozbiljnost, jedan profesionalni okvir u radu socijalne skrbi, ali također i osobna te individualna želja za pomaganjem potrebitima. Po njemu je to dvoje neodvojivo jedno od drugoga i upravo zbog toga daje najbolje rezultate.
Caritas mora prvenstveno služiti konkretnoj osobi. Premda ponekad služi napretku i razvoju kao apstraktnim vrednotama, ovakva vrsta djelovanja mora ostati iznimka jer bi se inače Caritas sveo na paralelnu društvenu organizaciju za socijalnu skrb. Također, za djelovanje društvenih organizacija nije neophodna ljubavi – što se nikako ne može reći za djelovanje Caritasa. Caritas bi, da ponovno citiramo Marasovića, trebao biti “institucionalizirana ljubav”. Upravo zbog te teške zadaće balansiranja između duhovnog i zemaljskog, između konkretnih osoba i općeg napretka, može upasti u krizu identiteta i pogrešno shvatiti svoje poslanje. Ukoliko nedostaje institucionalizacija on gubi mogućnost šireg i učinkovitog djelovanja, a s prenaglašenom institucionalizacijom ljubav i konkretan rad gubi svoju bitnu personalnu dimenziju te se pretvara u birokraciju.
Ta napast posebno je teška u vrijeme modernog kapitalizma kada su profit i učinkovitost postali jedina vrednota. Diskusija o razlikovanju svjetovnog i duhovnog, posebno u kontekstu kršćanskog caritasa oduvijek je pobuđivala mnoga mišljenja, koja su se često međusobno sukobljavala. Ipak današnji prevladavajući stav možemo sažeti u rečenici: “Bilo kakva polarizacija na duhovno i socijalno, ne odgovara duhu Kristovog učenja i primjera niti poslanju Crkve.”. Više nego ikad postalo je jasno kako nema mjesta za bijeg od svjetovnog, institucije ili profesionalnosti unutar ovog poziva, no to nikako ne smije ići na uštrb gubitka kršćanske duhovnosti.
U konačnici možemo zaključiti kako Crkva nije paradržava te zadaća Caritasa nije duplicirati ili nadomijestiti državne i društvene organizacije za socijalnu skrb. Caritas služi nekomu, a ne nečemu te stoga početak i svršetak svakog njegova djelovanja nužno mora biti ljubav prema bratu čovjeku.
[1]Važno je napomenuti da kada pišemo riječ „caritas“ ne govorimo uvijek o instituciji Caritasa. U slučajevima imenovanja institucije to jasno naglašavamo velikim početnim slovom. Riječ „caritas“ označava kršćansku djelotvornu ljubav i rad sa siromašnima i potrebitima
