O tome govore i to potvrđuju moderna genetska istraživanja, o čemu je puno pisao V. Frankl i na tome gradio svoju tezu o čovjeku kao nedeterminiranom biću. On kaže da praktički od trenutka začeća tj. od samoga početka, u genskoj mješavini kao nepromjenjivo nasljeđe koje čovjeka prati u životu nalaze se ne samo konstitucija npr. izgled, visina, težina, zdravlje, sklonost bolestima i dužina života, nego u jednakoj mjeri i duševne predispozicije npr. vedrina ili tuga, socijalna prilagodba i sposobnost učenja, jake i slabe strane karaktera, isto tako i kognitivni i emocionalni nedostaci ili talenti. Ono što djetetu donosi odgoj u vidu poznatih stvari izvana, daje mu nasljeđe osobina u vidu poznati stvari iznutra. Svjesno ili nesvjesno ljudsko biće osjeća ono što je u njemu ugrađeno kao prostor djelovanja koji ga privlači k sebi i kojemu se osjeća privrženim. Temeljem rečenoga, Frankl tvrdi da je čovjek više od kombinacije utjecaja okoline i gena, on ima sposobnost samo-oblikovanja koja odbacuje svaku mogućnost da je čovjek produkt bilo čega. Svojim istraživanjima i kliničkim radom pokazao je da ljudi različito reagiraju. Kod svakoga se može doći do određenih pogrešaka i propusta roditelja u odgoju no neki će ljudi unatoč traumi ostati zdravi ili se bar neće isticati u kliničkom smislu, dok će neki razviti kliničku sliku raznih emocionalnih i mentalnih poremećaja značajnih i u kliničkom smislu. V. Frankl se pitao „što čovjeka održava duševno zdravim“. Temeljem istraživanja i kliničkih iskustava zaključio je da postoji i treća sastavnica koja nadgleda utječu li i u kojoj mjeri geni i okolina na djelovanje osobe. To je Frankl nazvao „Tertium datur“ ili „ono treće“ a pod tim je mislio na duhovnu dimenziju čovjeka. Duhovna osoba koja može napustiti poznato i krenuti u nepoznato. U određenoj mjeri može napustiti sebe samu da bi postala netko drugi. Dokazao je da čovjek sa zdravim nasljeđem može živjeti bolestan, a čovjek s bolesnim nasljeđem, možda neće uvijek moći živjeti zdravo, ali može unatoč svojoj bolesti i uz svoju bolest voditi život vrijedan i dostojan življenja.
Odakle čovjeku ta sposobnost samo-oblikovanja?
Ostaje nepoznanica, znamo da to ne potječe od roditeljskog nasljeđa ni iz društvenog okruženja, jer upravo ta sposobnost samoodređenja ili samo-oblikovanja samostalno obrađuje genetski materijal i utjecaje okoline. Vidimo da ovo spada u dio „čuda“, a jedino ga može objasniti biblijski izraz „duh koji je udahnut u čovjeka“ – izraz koji do danas nije zamijenjen nikakvim drugim primjerenim objašnjenjem.
Franklovim riječima[1]:
„Sve u svemu s punim se pravom može reći da je dijete „meso od mesa“ svojih roditelja, ali nije duh njihova duha. Uvijek je samo „tjelesno“ dijete – u fiziološkome smislu, u metafizičkome smislu, pak, svako je dijete zapravo – posvojeno dijete. Posvajamo ga u svijet, u postojanje, tj. uzimamo dijete pod svoje da bi ušlo u svijet, da bi se ostvarilo u svojemu postojanju.“
Nastavlja se…
Dr. sc. Jadranka Ažić, logoterapeut
[1] Viktor E. Frankl, Der Leidende Mensch, Verlag Hans Huber, Hogrefe, Bern, 2005., 118.
Photo by Kaitlyn Pixley on Unsplash
