Poštovani čitatelji Mreža Riječi naša suradnica dr. sc. Jadranka Ažić nastavlja svoj niz o doprinosu logoterapije pri formaciji odgovornih roditelja. Promotrimo zajedno koje je karakteristike potrebno razviti kod roditelja za odgoj sretnog i zadovoljnog djeteta.
U dosadašnjim tekstovima već je bilo riječi o tome što logoterapiju izdvaja od pravaca koji se bave poimanjem čovjeka kao osobe. Rekli smo da je revolucionarni doprinos utemeljitelja logoterapije ili treće škole psihoterapije, dr. Viktora Frankla u tome što logoterapija promatra čovjeka kao cjelinu duše i tijela pri čemu duhovnu dimenziju smatra superiornijom i temeljnom. A znamo da problem poimanja duše i tijela datira još iz doba antike i bio je predmetom promišljanja i izazova mnogih mislioca.
Zajedno sa prof. Elisabeth Lukas prvom Franklovom bliskom učenicom možemo reći: „Čudo postanka čovjeka, koje se dogodilo na Zemlji, ponavlja se u svakome djetetu!“ Unatoč ovoj divnoj istini koja izaziva strahopoštovanje i ushit, današnji način razmišljanja dovodi nas često do toga da svoju djecu doživljavamo kao „proizvode“ dobivene dugotrajnim odgojnim procesom, te ako imaju nedostake, bio bi to rezultat neispravnog odgoja Međutim ni jedan čovjek nije proizvod ili rezultat odgoja, tako da u tom smislu roditelji i odgajatelji bi trebali napustiti „prijestolje“ na koje ih je postavila jednostrano usmjerena sociološka klima. Naravno, uloga dobrog odgoja je od nezamjenjive važnosti jer on predstavlja djetetov svijet, ono što ga određuje, što mu je poznato od početka. Određuje i definira njegove uzore i iskustva, jednom riječju to je sve ono što je djetetu poznato. Odrastanjem čovjek kreće u nepoznato, ostavlja ono što poznaje i otkiva nove stvari. Udaljava se od uzora i iskustava iz djetinjstva tj. od roditeljskog utjecaja te sam donosi odluke o tome što će ubuduće određivati njegov život. U tom procesu može doći do odbacivanja brojnih vrijednosti i stilova života koji su bili nametnuti u roditeljskom domu i odgoju. To se može različito odrazit. Primjerice za djecu iz rizičnih skupina koja odrastaju uz nemir, svađu i ostalo što karakterizira disfunkcionalno ponašanje u okruženju odrastanja – ovo odvajanje može biti prilika upoznavanja novih, boljih životne mogućnosti. Za one koji dolaze iz obitelji pune sigurnosti i topline te dobrih međuljudskih odnosa, odlazak u nepoznato može ponekad biti opasnost jer više nema zaštite doma i nailaze na nepoznate brojne mogućnosti. Postoje i oni adolescenti koji nikada ne napuštaju svoj poznati teren. U procesu osobnog odabira sami sebi postavljaju granicu, prepreku jer se ne usuđuju zakoračiti u nepoznato. Zapravo mladog čovjeka, adolescenta, ne obvezuje ono što mu je poznato iz njegova odgoja, vrata u svijet su mu širom otvorena.
Dr. sc. Jadranka Ažić, logoterapeut
Photo by Ramin Talebi on Unsplash
