Dok se došašće primiče kraju, svakoga jutra na zornici zajedno molimo: Dođi, Gospodine Isuse! A ja u dnu duše dodajem: Dođi, Isuse, ne boj se… u vremena kad se svi bojimo, ti koji si toliko hrabar da postaneš čovjekom, dođi kako si nam obećao! Vraćajući se jutrom sa zornice, gledam kako ljudi trče za svojim poslom, svatko na svoju stranu. Večeras će donijeti u kuću bor i ukrase, čak će napraviti jaslice pod borom, činit će se da se spremaju proslaviti tvoj rođendan, ali se tebe neće spomenuti! Pripremit će poklone, ali ne i za tebe, ni za tvoju majku Mariju i poočima Josipa!
Gledam kako se po dućanima slažu hrpe svakovrsnih stvari. Potrebnih i suvišnih, na koje ćemo potrošiti silu novaca. U kuće ćemo svoje primiti goste, dočekati rodbinu i pozvati prijatelje, ali ako nam vrata ostanu zatvorena za siromahe, za nepoznatu trudnicu i čovjeka koji je ostao bez posla, dok nebo bude slavilo i anđeli pjevali, mi ćemo zapaliti svoja
umjetna svjetla i umišljati kako smo napravili nebo na zemlji, a zapravo smo i sebe i zemlju osiromašili, sakrivši iskonsko nebo od svojih očiju i od srca svoje djece, raspalivši svoje bučne razglase da ne čujemo odjek neba.
Pa ipak, dođi Gospodine Isuse, svrati k nama. Dođi i protresi nas, istresi iz nas svu nakupljenu prašinu i prljavštinu, svu samodostatnost i zaokupljenost samima sobom, sve naše iluzije i sva bježanja od istine i odgovornosti, od tvojega dozivanja. Znamo, Gospodine Isuse, da ti sam biraš gdje ćeš svratiti, pa te molimo da se nađemo ondje gdje ti dolaziš, makar ondje našli samo sirotinju, one s ruba društva, beznačajne. Daj nam hrabrosti da se usudimo prići bliže kako bismo čuli glas s neba, prepoznali znakove milosti i odazvali se pozivu: dođite i vidite! A ako se tada odnekud pojave i neki nama nepoznati mudraci, daj nam hrabrosti da ti
se zajedno s njima ponizno poklonimo i da uz njihove dragocjene darove stavimo i svoje, posebno one za koje nitko ne zna, a koje smo ovog došašća potiho spremali s nadom da će ti biti mili.
Dođi, Gospodine Isuse! Vidiš kako i današnji vladari, koji misle da njihova moć doseže do kraja svijeta, opet posežu za silom i pokušavaju te ukloniti s lica zemlje. Preimenovali su tvoj rođendan u bezimeni blagdan, zajedništvo obitelji u trgovačku pomamu, sveto slavlje u ludovanje. Dok te s nestrpljenjem i radošću očekujemo, priznajemo da nas je strah
Heroda koji te i danas progone ubijajući po zakonu milijune nerođenih, a tolike milijune izgladnjelih i bolesnih osuđuju na smrt uništavajući hranu i trošeći na oružje. Makar znaš što te čeka u Betlehemu i u progonstvu u Egipat, i u skromnoj nazaretskoj kućici, pa kasnije sve do križa, ipak, Bože naš, dođi, jer ako nam ti ne dođeš, ostat ćemo jadni, pusti i prazni. A kada ti dođeš, sići će nebeska radost na ovu zemlju, radost anđela među ljude, među sva tvorenja i u svu prirodu. Tvoj je dolazak ključ povijesti i vrata u život, tvoj dolazak vraća osmjeh djetetu i nadu poniženom, siromašnom i potlačenom.
Znam da ćeš, Gospodine Isuse, sigurno doći k najmanjima koji ne će dobiti nikakvog poklona. Ti sigurno dolaziš u štalu bez ognjišta, pod krov koji prokišnjava, stižeš u podrume i garaže pretvorene u podstanarska skloništa, na bolničke odjele, u sirotišta i staračke domove, među
odbačene i zaboravljene. Pa ipak, Isuse, oprosti što ću te, ovako naivan, opet zamoliti (odgovorit ćeš mi da si već puno puta uzalud pokušavao) da još jednom pokucaš na vrata moćnih, koji se boje tvoje ime izgovoriti (čini im se kao da će se opeći), pa da ti, ovogodišnji rođendan, bude osobito sretan!
Tebi Isuse, i svima tvojim prijateljima, sretan Božić, tvoj rođendan!
TVD, 22. prosinca 2011.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela Mrvice s tvoga stola, CUS, Split, 2017., str. 41.-42.
Slika je objavljena uz dozvolu autorice Ane Marije Botteri.
