Danas je svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. U misnim čitanjima slušamo jednostavan upit, što ga postavlja sam Bog, a glasi: Gdje si? Možemo iščitati da je taj upit postavljen trima osobama. Prvi je Adam, to jest svaki čovjek. Kad se okrenuo od Boga, kad je
iznevjerio povjerenje, zgriješio, Bog ga traži i pita ga: Gdje si? Ne radi se tu o nekom prostoru, mjestu na koje se Adam skrio, nego o njegovu određenju: E, moj Adame, a gdje si sad? Umjesto da prijateljujemo u radosti i miru, srce je tvoje ispunjeno nemirom i bježiš u mrak. Prigovaraš ženi, okrivljuješ drugoga, i svatko ti je kriv – jer ti sam nisi na svome mjestu, ondje gdje bi trebao biti. Kad se okreneš od mene, izgubiš se, Adame. Zar ni sam ne vidiš da ne znaš gdje si!
U evanđeoskom odlomku sveti Luka veli da Bog šalje svoga anđela jednoj djevojci i točno mu kaže gdje će je naći. Bog zna gdje je Marija jer je ona u potpunosti pred njim. Svojom vjerom, nadom i ljubavlju, potpunim i iskrenim povjerenjem stavlja se njemu na raspolaganje. Iako je u zabačenom dijelu svijeta, u jednom galilejskom seocetu imenom Nazaret, u siromašnoj kućici i nepoznata, kad je Bog pita: Gdje si, Marijo? ona odgovara: Evo me, pred licem tvojim. Ako Adam nakon grijeha više ne zna gdje je, Marija, čista od svakoga grijeha, itekako dobro zna gdje je: pred licem Svevišnjega – i zna da to Bog zna. To joj je dovoljno da
prihvati i ono što ne razumije kako će se zbiti, pa makar to sa sobom nosilo svu neizvjesnost života.
U Pismu Efežanima sveti Pavao piše o pozivu vjernika i o Božjem blagoslovu. Piše o tome kako nas Bog zamilova i izabra da budemo na hvalu slave njegove. A toga istoga Pavla, dok je još bio Savao, toliko pun sebe da se odlučio na veliki pothvat – pohvatati kršćane u Damasku i dovesti ih svezane u Jeruzalem, Bog je ošinuo pitanjem: Gdje si Savle? Gdje si,
na kojem si putu? I zaslijepljeni Savao tada je uvidio da je – nigdje! Trebalo mu je, sam veli, tri godine molitve i promišljanja u sirijskoj pustinji da konačno zaključi gdje treba biti, gdje mu je mjesto!. A zaključak je glasio: S Kristom! Otada pa sav svoj život Pavao se nije izgubio jer je našao svoje mjesto!
Gdje si? Kad mi to pitanje zazvoni u ušima osjećam se puno više poput Adama koji je bio hrabar da se Bogu iznevjeri, ali nema hrabrosti da na sebe preuzme odgovornost, nego je prebacuje na druge. Tada sam sebe kriomice tješim da to i onako ništa ne znači, jer su i drugi sa mnom – u sumraku i magli, nigdje! Pokoji put, priznajem, osjetim se poput Pavla
u pustinji dok razmišljam: Ma što se ovo sa mnom događa? Gdje sam ja to zapravo dospio? Što Bog od mene hoće? Kuda mi je krenuti, što učiniti? Koji je moj životni put? Priznajem, nažalost, da ti trenuci uglavnom traju prekratko. Opet se vratim svojoj sljepoći i jahanju na konju vlastite oholosti, ubirući gorke plodove krivo shvaćene slobode. I više mi je stalo do toga što će ljudi reći gdje sam, nego gdje me Bog vidi.
Ali ipak ima nešto što me veseli. Upirući danas pogled u Mariju, prepoznajem da je su vjera i ljubav ona snaga koja se ne boji biti ondje gdje joj je mjesto: u Božjoj nazočnosti. Tko se poput Marije odluči za vjeru i ljubav taj je na pravom mjestu, ondje gdje ga doseže Božja ruka da ga povede, unatoč svoj slabosti i jadu. Zato se danas usuđujem moliti: Bože, ako ti koji put za štogod zatrebam i ako ti padne na pamet da me potražiš, pa makar i preko svoga anđela, daj mi milost da budem na mjestu. Na pravom, tvome mjestu. Poput Marije.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela Mrvice s tvoga stola, CUS, Split, 2017., str.37.-38.
