Nakon apostolskih otaca, u drugom je stoljeću postala aktivna jedna nova i po mnogočemu specifična podskupina crkvenih otaca, apologeti. U ovom ćemo prilogu upoznati zajedničke karakteristike grčkih apologeta a u idućima ćemo se usmjeriti pojedinima od njih. No već sada je dobro čuti njihova imena: Kvadrat, Ariston iz Pele, Aristid iz Atene, Justin, Tacijan Sirijac, Miltijad, Atenagora iz Atene, Teofil Antiohijski, Apolinar Hierapolski, Meliton Sardski, Hermija. U apologetsku literaturu ubrajamo i jedan anonimni spis, Poslanicu Diognetu.
O životima apologeta postoji vrlo malo pouzdanih informacija. Donekle je iznimka sveti Justin koji je ostavio pisani trag o svojem putu do obraćenja (usp. Razgovor s Trifunom, 2,1-8,2) i o čijoj je mučeničkoj smrti sačuvan sudski zapisnik (Acta s. Iustini et sociorum). O apologetima, ipak, sa sigurnošću možemo reći da su bili veoma dobro obrazovani. Gotovo svi su bili filozofi koji su se obratili na kršćanstvo – neki nastojeći ga upoznati kako bi prokazali njegovu besmislenost, a neki su naišli na nj tražeći istinsku filozofiju.
Vrijeme u kojem su djelovali apologeti bilo je izrazito nesklono kršćanima. Kršćani su bili ne samo izrugivani zbog svoje vjere nego i lažno optuživani, progonjeni i bez ozbiljnog sudskog postupka osuđivani na smrt, najčešće samo zbog „imena“. Kršćani su, naime, Kristovi.
A što znači riječ „apologet“? Porijeklo joj je u grčkom glagolu apologeomai: govorom braniti sebe ili nekoga drugoga od lažnih optužbi. Apologet je, dakle, branitelj.
Koga su i što branili apologeti?
Prije svega, branili su kršćane od nepravednih optužbi. U tu su svrhu pisali apologije, zapravo otvorena pisma carevima, ukazujući im na nezakonito postupanje prema kršćanima i zahtijevajući, ali i moleći ih, da se svojim položajem i mudrošću zauzmu za njih. Tražili su ih da učine sve što je u njihovoj moći da se u javnom mnijenju otkloni nerazborita mržnja prema kršćanima te da se prema njima, kao i prema svim drugim članovima društva, postupa pravedno, u skladu sa zakonima. Evo što je o tome napisao sveti Justin na početku svoje Prve apologije: „… ispitajmo i istražimo ono za što nas se optužuje pa ako se pokaže da je tako, neka, kako dolikuje, uslijedi kazna; međutim, ako se ništa ne dokaže, ispravan razum ne dopušta da zbog loših glasina nepravdu činite nedužnim osobama…“ (3,1). I malo dalje: „Prema tome, zadaća nam je svima predstaviti naš život i nauk (…); na vama je, pak, kako to razum nalaže, da se, saslušavši problem, pokažete dobrim sudcima“ (Isto, 3,4).
Iz drugog citata razvidno je da je Justin od careva tražio da ozbiljno promisle o onome što će od njega čuti, uvjeren da će na temelju toga donijeti pravedan sud o kršćanima, oslobodivši ih lažnih optužbi. No iz tog je citata vidljivo i da je Justin (a to vrijedi i za sve ostale apologete) htio ne samo obraniti kršćane nego i kršćansku vjeru. Već na temelju ovoga kratkog teksta možemo zaključiti da ju apologeti nisu branili tako da su samo konstatirali da je ona jedina ispravna i da su u krivu svi koji misle drukčije. Apologeti su dobro znali i osjećali da obrana vjere uključuje detaljno prikazivanje i tumačenje kršćanskog života i nauka.
To su učinili ozbiljno uzimajući optužbe koje su u ono doba bile pripisivane kršćanima: optužbu za ateizam (jer ne štuju državna božanstva), kanibalizam (jer na svojim sastancima jedu tijelo i piju krv djeteta) i incest (jer se nazivaju braćom i sestrama pa otud zaključak da se odaju protuprirodnom bludu). Apologeti na te očito krive optužbe nisu odgovorili tek protuoptužbom a još manje samo tvrdnjom da je sve navedeno laž. Oni su, točku po točku, naširoko obrazložili svoje odgovore. Odgovarajući na optužbu za ateizam, podrobno su opisivali sadržaje kršćanske vjere u Boga. Odgovarajući na optužbu za kanibalizam, opisali su i protumačili što se događa u euharistiji. Odgovarajući na optužbu za incest, iznijeli su krasne odlomke o kršćanskom moralu.
Govor o Bogu i sakramentima, kao i poticaje na življenje u skladu s kršćanskim moralom susreli smo i u tekstovima apostolskih otaca. Pa ipak, apologeti su u odnosu na njih učinili veliki iskorak.
O kakvom je iskoraku riječ?
Kao prvo, apostolski su oci pisali kršćanima a apologeti onima koji su bili izvan Crkve: poganskim carevima ili pak Židovima. Drugo, apostolski su se oci obraćali većinom nižim, a apologeti višim slojevima društva, visoko obrazovanim ljudima. Pritom su, dakako, morali pisati tako da ih njihovi adresati razumiju. Ovdje se nalazi korijen treće dimenzije apologetskog iskoraka. Dok su spisi apostolskih otaca bili veoma slični novozavjetnim tekstovima i jednostavni, spisi apologeta (premda i u njima nalazimo mnoge svetopisamske citate) su prepuni filozofskih izričaja, načina razmišljanja i argumentiranja. Takvom su metodom otvorili prostor za susret evanđeoske poruke i grčke filozofske misli i postavili temelje teologije kao znanosti. Temelje koji će sve do danas ostati upisani u teologiju.
Kada bismo danas pitali svoje prijatelje kršćane znadu li kojeg apologeta, mislim da bi tek rijetki spomenuli grčke apologete. Pretpostavljam da bi se puno prije sjetili jednog apologeta koji je pisao na latinskom jeziku, Tertulijana, i njegovih riječi da je „krv [mučenika] sjeme [novih] kršćana“ (Apologeticum 50,13). Sigurno je da je hrabro odlaženje u smrt za Krista koje je i u protivnicima Kristovih učenika izazivalo divljenje bilo jedna od presudnih karika širenja kršćanstva. I sam je sveti Justin podnio mučeničku smrt. No ono što je on (a tako i svi ostali grčki apologeti) učinio svojim hrabrim ulaskom u ondašnju kulturu također je bilo vrlo važno. Možda su upravo apologeti najviše zaslužni za to da je u stoljeću nakon njih kršćanstvo postalo prvo priznata, a potom i državna religija. Bi li, naime, to bilo moguće da apologeti nisu u ondašnjem „visokom“ društvu pripremili teren svojim naporima da, na drugome razumljiv način, protumače kršćanski nauk, liturgiju i moral? Bi li to bilo moguće da oni nisu utrli put dijaloga s onima koji su drukčije mislili i vjerovali, štoviše, put dijaloga s onima koji su proganjali i ubijali kršćane? Bi li to bilo moguće da se apologeti nisu usudili iskoračiti, dakako, ostajući vjerni kršćanskoj tradiciji, u jedan novi podvig, novi način prikazivanja kršćanske poruke? Bi li apologeti mogli braniti i obraniti kršćanstvo da su se izolirali i s prezirom gledali na svoje protivnike?
Odgovore ostavljam čitateljima, moleći ih da ozbiljno razmisle o postavljenim pitanjima. Iz naših će nam odgovora biti jasnija i naša zadaća u Crkvi u suvremenom svijetu.
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
