Sluga Božji otac Ante Gabrić bio je skrbnik i učitelj brojnih malih i velikih Indijaca. Još su mi jako živa sjećanja o vremenu kada sam kao dijete slušala njegova izlaganja u crkvi sv. Ilije u Metkoviću. Tako je živopisno i uvjerljivo iznosio svoja iskustva i razmišljanja da su sva djeca u crkvi željela odmah poći s njim u Indiju, u tu zemlju čežnji. Mene kao učitelja ta njegova životna uloga potiče na razmišljanje jesu li njegove odgojno/obrazovne metode prihvatljive i danas kada ga više od 30 godina nema među nama? Neka svatko za sebe donese odgovor.
Tko je bio otac Ante Gabrić?
Otac Ante Gabrić bio je isusovac i misionar, veliki i sveti čovjek. Rođen je u Metkoviću 28. veljače 1915. godine. Roditelji Petar Gabrić i Katarina (rođena Antićević) u vjeri i ljubavi odgajali su svoga Antu, njegovu četvoricu braće i njegove četiri sestre.
Rano je postao ministrant. U to je vrijeme u Metkoviću župnik bio fra Leonardo Bajić, a sakristan Jakov Petrov pripremao je oca Antu za ministranta. Već tada je otac Ante čvrsto odlučio: „I ja ću biti fra Leonardo.“
Sanjao je o tome da će poput župnika u svojoj župi postati franjevac, ali dogodilo se nešto što je zauvijek promijenilo njegovu odluku i utjecalo na njegov životni put. Jednom su prilikom isusovci zakasnili na brod pa su odlučili prespavati u Metkoviću, upravo u kući oca Ante Gabrića. Te večeri jedanaestogodišnji Ante slušao je zanimljive priče o djelovanju misionara u nepoznatim i dalekim zemljama. Priče su ga oduševile i u njemu se javila želja da postane isusovac. Umjesto u Sinju,svoje je školovanje nastavio u Travniku. Nakon travničke gimnazije, nastavlja se školovati u novicijatu u Zagrebu, a tu je nakon dvije godine položio svoje prve redovničke zavjete. Na studij filozofije odlazi u Italiju gdje studira od 1935. do 1938. To su za njega bile godine „tihog rada i priprave za život“. Dok je još bio student, poslao je molbu da mu se odobri odlazak u misije u Indiju. Molba mu je 21. srpnja 1938. godine odobrena, a kažu da je, kad je čuo tu vijest, od sreće u zraku napravio kolut naprijed. Iz Zagreba je preko Ljubljane krenuo za Italiju, do Genove gdje se 20. listopada ukrcao na brod Victoria i otplovio u Indiju. Teologiju je završio u Kurseongu, gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. godine. Sljedeće dvije godine provodi u Moropaiju i Ranchiju da bi konačno prispio u Bošonti, gdje provodi narednih 16 godina.
U teškim uvjetima života jednoga od najsiromašnijih dijelova Indije naš misionar uspio je napraviti puno dobrih djela. Najviše se brinuo o bolesnicima i sa sobom na pohodima uvijek nosio torbu s lijekovima. Najsretniji je bio dok je ljudima prenosio Radosnu vijest i upoznavao ih s Isusom.
Posljednje mjesto u kojem je otac Ante boravio bilo je Maria Polli (od 1975. do 1988. godine). Veliku važnost pridaje školstvu i obrazovanju. Škole oca Ante Gabrića bile su najcjenjenije u Bengaliji. Osobama s njihovom svjedodžbom otvarala su se sva vratai odmah su se mogli zaposliti. Pokrenuo je i „kooperativno društvo“. To je bila blagajna solidarnosti u koju je svaki član mjesečno davao po jednu rupiju i iz koje je mogao poslije dobiti pomoć ako bi se našao u potrebi. Zajedno s Majkom Terezijom surađuje s tvornicom cipela Bata te otvara prvi pogon u Maria Polliju, a zatim i u Đišu Polliju. Ante je često bolovao, ali ni bolesti ni godine nisu ga pokolebali da nastavi sa svojim misionarskim djelovanjem. Kažu da je hranio preko 22 600 djece, a u svom je džepu ili u torbi uvijek za njih imao neki slatkiš. Kao pravi Neretvanin učio ih je plesti vrše i loviti ribu.
Otac Ante je dugo pobolijevao, ali nije slušao liječničke savjete. Bio izrazito revan duhovnik i redovnik. Nakon točno pedeset godina misija, nakon točno pedeset godina neumornoga rada svetoga čovjeka koji je od Neretve do Bengalije pružao svoju pomoć najpotrebnijima, 20. listopada 1988. godine, Isus ga je pozvao k sebi. Pokopan je po vlastitoj želji pod palmom u Maria Polliju, blizu crkve koju je sagradio i blizu špilje Majke Božje. Njegov grob danas posjećuju mnogi hodočasnici i mole se ocu Anti, a poznato je da su se po njegovu zagovoru dogodila mnoga uslišanja i ozdravljenja.
Na obljetnicu njegovog 100. rođendana, 28. veljače 2015. godine, u prostorijama Nadbiskupskog duhovnog stola na zagrebačkom Kaptolu, sjednicom koju je otvorio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, službeno se je otvorio biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, SJ.
Ljubav prema Domovini
Otac Ante je običavao reći kako ima dvije domovine: Hrvatsku i Indiju. Na pozadini jedne fotografije na kojoj šeta kroz blato opisuje: „Kroz lijepo i masno bengalsko blato… Gore nego u Koševu!” Vaš Ante. Svaku prigodu je koristio za isticanje te svoje ljubavi prema rodnom kraju, sve do zadnjeg trenutka kada je poželio biti pokopan s grudom neretvanske zemlje i bočicom Jadranskog mora u svojoj drugoj Domovini. Može li ta ljubav biti primjer današnjim učiteljima i mladima kako voljeti svoju zemlju sa svim njenim osobinama, a ne uvijek tražiti nešto negativno? Zar je nešto tuđe ljepše od onoga što mi imamo? Tuđe je nepoznanica iza koje se može svašta sakriti. Lako je zamjerati i osuđivati, ali pokušajmo voljeti ono što nam je dano i ono što je naše. Uvijek možemo poput oca Ante učiniti nešto što će i prostor i ljude koji nas okružuju učiniti boljima.
Ljubav prema roditeljima
Otac Ante je s 11 godina otišao od svojih roditelja. Nije se nauživao njihove ljubavi i blizine, stoga je cijeli život žudio za njima, osobito za majkom koju nakon odlaska u Indiju nije više zatekao živu. U Solinu 1976. godine u svom se govoru obratio izravno majkama riječima: „Majke, budite nam majke, spasite naš narod i domovinu svojom majčinskom ljubavlju.” Imaju li današnji mladi takvu vrstu ljubavi i poštovanja prema roditeljima ili ih uzimaju zdravo za gotovo? Jesu li današnji roditelji svjesni snage i važnosti koju imaju ili su to „gurnuli“ u drugi plan pritisnuti obavezama koje su im nametnute ili koje su sami odabrali? Mislim da svi moramo osvijestiti važnost svakog razgovora, zagrljaja ili poljupca s bilo kojom dragom osobom kao da je posljednji jer kao što je rekao otac Ante o svojoj majci nakon njezine smrti: „…njezina me ljubav držala, i još me drži i držat će me do kraja…“
Medijska pismenost oca Ante
Otac Ante je bio prepoznatljiv po brojnim pismima koja je napisao (8000 pisama!). U njima je dijelio svoje misli s obitelji i prijateljima, ali i zahvalnost brojnim dobročiniteljima. A zamislimo samo da je u njegovo vrijeme postojao internet i društvene mreže? Do kojih bi sve dobročinitelja još došao i koliko bi pomoći za Indijce tek onda dobio? Djeci i mladima trebamo medijsku pismenost približavati na taj način, objašnjavajući koje im sve mogućnosti nude, a oni ih nisu svjesni jer su se s njima rodili. Razmišljam o tome kako bi bilo poticajno da otac Ante, jednog dana kad bude svet, bude zaštitnik medijske pismenosti jer on joj je zasigurno bio svojevrsni začetnik.
Misionarsko djelovanje
Cijeli Antin život bio je usklađen s ovom njegovom rečenicom: „Treba gorjeti i izgorjeti … a mi dimimo! A zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?! Ja ne bih ništa drugo ni želio, nego biti žrtva. Gori, brate, pa izgori potpuno! … Život dati drugima, to i jest ljubav. Imati život samo za sebe, taj život ništa ne znači… Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje. I darovi i život! Najslađe je kad sve možeš dati.“ On definitivno nije dimio, izgarao je i davao se na sve načine do zadnje minute svoga života. On je bio jedno veliko davanje, bilo da je riječ o slatkišima koje je uvijek imao u džepu u slučaju da naiđe neko dijete ili duhovnom davanju poput onog zadnjeg koje je imao za samohrane majke prije svoje smrti. Nemamo svi mogućnost gorjeti na njegov način, ali možemo svatko u svojim životnim malim ulogama bilo obiteljskim ili poslovnima, uvijek davati svoj maksimum. Otac Ante znao je govoriti i ponavljati kako je život jednostavan, samo ga mi ljudi kompliciramo jer je očito jako komplicirano biti jednostavan.
„Ja odlazim al′ ostajem, vi ostajete al′ idete sa mnom.“
Zadnja slika kada sam vidjela oca Antu i dalje mi je izrazito „živa“ u sjećanju. Stajao je na dnu stepenica ispod svoje obiteljske kuće i gledao Metković, grad svog djetinjstva. Ne znam o čemu je razmišljao, ali djelovao je sjetno, kao da je znao da ga više neće vidjeti. I sada, premda je 36 godina prošlo, imam osjećaj da je ostao s nama. Iako je otišao, sve nas koji smo ostali nakon njega i dalje svojim divnim primjerom vodi sa sobom.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sl. Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski,
u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru,
darovao si nam herojski primjer
kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost
da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim
i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio,
udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.
Nikolina Vugdelija, prof. pedagogije
Izvor: Naš otac Ante Gabrić, 2015., OŠ Stjepana Radića, Metković
