Teško je onima kojima je teško.
Ima ljudi koji ne razgovaraju. Ni s Bogom. Jer ga ne mogu vidjeti, jer ga ne mogu čuti.
Ali postoje druga osjetila koja mogu nadomjestiti ono što nedostaje.
Svi nekako mucaju. Zato imamo druga osjetila.
Da primjećujemo stvarnost.
Da naslućujemo Boga. I da ga hvalimo za mudrost kojom je sve stvorio.
Problem je loša komunikacija.
I najbolje želje i najljepše riječi malo vrijede ako ih drugi ne čuju.
Nakon potresa i oluje došao je blagi lahor.
Što ćeš ovdje Ilija, pitao je Božji glas. Ilija na to zakloni lice.
Tišina je najljepši govora.
Tišina može biti i opomena.
Jer smo lijeni slušati. A kad se dogodi potres ili neka druga stradanja, skloni smo Bogu
prigovoriti što šuti.
Božansku riječ ne mogu čuti odveć ljudske uši. Postoji govor zvijezda koji ne možemo
upoznati, ali – Bog ga poznaje savršeno.
Pjesma triju mladića, iz užarene peći je Himna svemiru. Sunce i mjesec, noći i dani, zvijezde,
planine i brežuljci, mora i rijeke, životinje morske i ptice nebeske, sve biljke i sve prirodne
pojave blagoslivljaju Gospodina i pjevaju mu hvale.
Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek’ se raduje polje i što je na
njemu, neka klikće šumsko drveće, jer Gospodin kraljuje.
Božji je glas razgovijetan. Malo je onih s apsolutnim sluhom. Sluh za drugoga, to je opći poziv.
Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima govor, primio nas u svoj orkestar
da možemo svirati i pjevati hvalu i slavu Boga Oca.
Ante Vranković
Fotografija: Ivana Grabić
