Nepobitno je da u današnjem vremenu, više nego prije, osobno iskustvo poprima iznimno značenje. U vremenu kad se religiozno iskustvo nastoji posve pounutrašnjiti, nisu na primjer bez razloga tako privlačni neki istočnjački religiozni pokreti koji se temelje upravo na osobnom duhovnom iskustvu, ponajprije tzv. gurua, učitelja, a potom i njihovih učenika. Ipak, dok se odgovori na temeljna pitanja o smislu postojanja svijeta i čovjeka traže kroz vlastito unutarnje osvjedočenje, Crkva čvrsto stoji na unaprijed definiranim obredima kao bitnim religioznim događanjima za pojedinca i zajednicu. Nije li to zastarjela metoda što suvremenom čovjeku ne može pružiti duhovno iskustvo koje mu je nužno da bi izgradio svoj život na vrednotama o kojima govori Isus u evanđelju? I nisu li ti religiozni obredi u svojoj strukturi zastarjeli, nerazumljivi, i neprihvatljivi? Može li Crkva opravdati svoje obrede i što oni zapravo znače? Ta se pitanja sve češće čuju ne samo od onih koji jedva da poznaju vjeru Crkve nego i od onih koji se deklariraju praktičnim vjernicima.
Među mnogim krizama koje potresaju Crkvu svakako je središnja kriza vjerske prakse. Iako se mnogi deklariraju kršćanima, tvrdeći da vjeruju u Boga i u Isusa Krista, ipak vjeru ne žive na “način Crkve”. Je li tome razlog zapravo duboko neshvaćanje vjerske prakse, ponajprije samih sakramenata Crkve? Ili se ponavlja upit što ga postavlja već starozavjetni prorok Izaija: “Što je Boga briga za naše ceremonije?” (usp. Iz 1,11-17; Mt 25, 31-46). Mnogi kršćani tako smatraju da je dovoljno ostati na etičkoj visini u svojem ponašanju da bi se bilo kršćaninom, a sakramenti mogu biti povremeni dodatak, osobito u posebnim okolnostima života.
Da bismo uopće mogli govoriti o smislu sakramenata Crkve, nužno je odgovoriti na sljedeća pitanja: Je li moguće da se na ljudski način dogodi susret s Bogom? Koji su antropološki temelji sakramentalnih obreda? U kakvoj su vezi sakramenti Crkve s Isusom Kristom? Koja je djelotvornost sakramenata? U kakvom su odnosu učinkovitost sakramenata i osobna vjera? Prvi dokument II. vatikanskog sabora, upućujući na zadaću obnove bogoštovne prakse Crkve veli: “Sakramenti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje; a kao znakovi oni ujedno i poučavaju. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je i riječima i stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu ‘otajstva vjere’. Milost zaista dijele, a njihovo obredno slavlje vjernike najbolje i sprema da tu milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav. Stoga je od najveće koristi da vjernici razumiju sakramentalne znakove i da vrlo često primaju one sakramente koji su ustanovljeni za održavanje kršćanskog života. (…) Budući da se tijekom vremena u obrede sakramenata i blagoslovina uvuklo ponešto što u naše doba manje jasno pokazuje njihovu narav i svrhu, potrebno je štošta prilagoditi potrebama našeg vremena” (Sacrosanctum Concilium, br. 59 i 62).
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
