Nemali broj puta vratio sam se s maratonske kave s prijateljima, a supruga bi me željna razgovora propitivala što ima novoga, o čemu smo pričali, kada će roditi neka prijateljica, je li supruga jednoga od prijatelja položila nekakav tečaj što je upisala i slične stvari, a ja bih se smrznuo jer, koliko god htio s njom razgovarati, u kratkoročnome pamćenju nemam ništa zabilježeno ni konkretno za reći. Situacija je tim gora jer sam bio dojma da rješavam s prijateljima nešto iznimno važno, čak možda i sudbinski bitno.
Navedena problematika postala mi je kristalno jasna kada sam dogovorio tematsko piće s prijateljem na kojemu mi je on trebao dati sve bitne informacije za predstojeću ženidbu: kada se ženi, gdje, u koliko sati, kada je catering, a povrh svega, kako zbog pandemije COVID-19 nismo zaručnicu ni upoznali, trebalo se vratiti s par detalja o ljepšoj polovici. Ne trebam ni spominjati kako sam se u dizalu na povratku kući već počeo preznojavati jer mi je došlo do glave da nemam nijednu bitnu informaciju za suprugu, a u njezinu pogledu, dok sam joj uzastopno govorio da ne znam, mogla se iščitati zabrinutost za moje mentalno zdravlje. Što s ovim čovjekom nije u redu?
Sve je došlo na svoje kada sam naišao na istraživanje koje govori kako šestomjesečne bebe ženskoga spola imaju mnogo razvijeniju empatičnost, interes za lica i detalje na licu – poput očiju, dok se muška novorođenčad pogledom zadubljuje u nežive predmete u pokretu i odnose među stvarima, a meni se čini, i među idejama kasnije u životu. Isto tako, muškarci slušaju s mnogo manje facijalne ekspresije te slabije iščitavaju neverbalni govor sugovornika (1). Kćeri mi također već od druge godine promatraju lice te propituju značenje različitih izraza, dok sin jednostavno za to ne mari. Zanimljivo je iskustvo iznijela američka neuropsihijatrica Louann Brizendine u knjigama Muški mozak i Ženski mozak. Autoricu cijenim zato što se ipak kao konzervativna feministkinja odlučila za obitelj te je na vlastitome djetetu pokušala provesti ideološki narativ, ali je u susretu sa stvarnošću korigirala svoje stavove. Navodi primjer kako je sinu kupila barbiku, koju je nakon početnoga oduševljenja raspakirao i odmah je pretvorio u mač kojim nagoni nevidljivoga neprijatelja, a ubrzo nakon toga zavitlao ju je poput nunčake držeći je za kosu. To je bila zadnja barbika koju mu je kupila (2). Suvremeni trend je sublimacija želje za potomstvom u korist zdravlja planeta, pri čemu bi takvi/takve rado (pre)odgajali/(pre)odgajale tuđu djecu, kada već ne žele imati svoju.
Feministice su se pitale: Je li biologija sudbina? Govorim sada samo u svoje ime – što se mene tiče, nemam ništa protiv biološkoga fatalizma odnosno realizma. Smatram da je konstruktivnije osvijestiti i prihvatiti svoja biološka ograničenja i igrati kartama koje imaš nego ulaziti u rat s prirodom u sebi. Čini mi se nemogućim istovremeno poštovati prirodu, razvijati ekološku svijet i skrbiti se za svijet na autentičan način ako ne prihvaćaš vlastiti biološki polog. Zato su mi neke stvari na političkoj ljevici nespojive, konkretno mislim na amalgam Grete Thunberg i Judith Butler u oličenju angažirane simpatizerke SJW pokreta. Ako transhumanistička agenda ne nađe uskoro rješenje, biologija će nas sve na koncu doći glave ovako ili onako, a za kršćane tu je uvijek i vjera u Uskrsloga. Za kraj, kada se Vedran ženi i gdje? Nemam pojma, draga, pogledaj na pozivnici!
(1) Usp. Allan & Barbara Pease, Zašto muškarci ne slušaju, a žene ne znaju čitati zemljovide, Mozaik knjiga, Čakovec, 2007., str. 85–86.
(2) Usp. Louann Brizendine, Muški mozak, Profil, 2010., str. 37.
Mario Milovac, mag. theol.
Tekst je objavljen uz dopuštenje autora i preuzet iz knjige “Drevna igra, nova pravila“,
Teofil, 2023., Split. Primjerak vaše knjigu možete nabaviti preko e-mail adrese: [email protected]
