Niz tekstova o pojedinim apologetima započet ćemo najstarijom sačuvanom apologijom, onom koju je, najvjerojatnije između 124. i 126. godine, caru Hadrijanu uputio Aristid. O njemu znademo samo da je bio filozof iz Atene.
Aristid je svoju kratku Apologiju započeo kao pravi filozof (prema Platonu i Aristotelu početak filozofije je začuđeno, zadivljeno promatranje kozmosa): „Božjom providnošću, care, došao sam na svijet. I promatrajući nebo, zemlju i more te gledajući sunce i sva ostala divna stvorenja, ostao sam zadivljen time kako je svemir uređen“ (1,1). Zatim je, naslanjajući se na Aristotelov nauk o nepokrenutom pokretaču, nastavio tumačiti tko je Bog: „Ustanovivši potom kako se cijeli svemir i sve što je u njemu kreće po zakonu nužnosti, shvatio sam da je taj koji ih pokreće i uzdržava Bog. A dobro je znano da je pokretač jači od pokretanoga i da je ono što posjeduje red jače od onoga što je stavljeno u red. Stoga tvrdim da je Bog to biće koje je stvorilo i uredilo sve, a sam je bez počela i vječan je, besmrtan i bez potreba, iznad svakoga čuvstva, nedostatka, srdžbe, neznanja i svake druge stvari. Sve postoji zahvaljujući njemu“ (1,2).
Već je na prvi pogled jasno da se Aristidov rječnik veoma razlikuje od rječnika apostolskih otaca. Budući da znamo da su spisi apostolskih otaca i po stilu i po sadržaju bili vrlo slični novozavjetnim spisima, čitajući citate jednog apologeta mogli bismo postaviti sljedeća pitanja: Kakve li to veze ima s kršćanstvom? Je li takav način govora o Bogu jednako vrijedan kao i način na koji su o njemu govorili Isus, apostoli i apostolski oci?
Ako je u središtu Isusove poruke Bog koji je ljubav, Bog koji je milosrdni Otac, kako izaći na kraj s Aristidovom tvrdnjom, izrečenom malo dalje u Apologiji, da je Bog „nepropadljiv, nepromjenljiv i nevidljiv“ (4,1)? Tek bi zadnji atribut mogao biti donekle blizak onome tko svoju vjeru temelji na Novom zavjetu (usp. Iv 1,18; Kol 1,15; 1 Tim 1,17). Prva dva izraza posve su filozofskog porijekla.
Prije negoli donesemo odgovore na naša pitanja, poslušajmo što je Aristid napisao caru o kršćanima. O njima je, kao o trećem rodu ljudi, progovorio nakon što je opisao prva dva roda ljudi: mnogobošce (Kaldejci, Grci i Egipćani) i Židove (usp. 2 – 14). Na tim se opisima ovdje nećemo zadržavati. Više nas zanima ono što slijedi.
Prije svega, važno je uočiti da je Aristid svoj govor o kršćanima započeo govorom o Isusu Kristu: „Kršćani su nastali od Gospodina Isusa Krista. On je priznat Sinom Boga svevišnjega u Duhu Svetome, sišao s neba poradi spasenja ljudi. A rođen od Djevice bez ljudskoga sjemena i bez pokvarljivosti uze tijelo i ukaza se ljudima da ih odvrati od zablude višeboštva. A nakon što je dovršio čudesni plan spasenja po smrti križa, imao je iskustvo poslušnom voljom sukladnom velikome planu spasenja. Nakon tri dana uskrsnuo je i uzišao na nebo. Slavu njegova drugoga dolaska ti je, care, moguće upoznati ako slučajno čitaš onaj spis koji drugi nazivaju evanđeosko Sveto pismo“ (15,1). Potom je iznio još par bitnih stvari o vjeri kršćana: „Priznaju doista Boga stvoritelja i tvorca svih stvari u jedinorođenomu Sinu i u Duhu Svetomu i ne časte nijednoga boga izvan ovih. U srce su urezali zakone toga istog Gospodina Isusa Krista te ih čuvaju nadajući se uskrsnuću mrtvih i životu u budućemu vremenu“ (15,3). Tek se nakon toga upustio u opis kršćanskog načina života, pomno naglašavajući brojne kreposti (usp. 15,4-9).
U Aristidovu opisu kršćanske vjere možemo vidjeti sve važne elemente koji će kasnije postati bitni dio svih vjeroispovjednih obrazaca o Isusu Kristu. Između njegova govora i onoga što danas molimo u Vjerovanju nema nikakvih velikih odstupanja. To nam pomaže u donošenju odgovora na gore postavljena pitanja. Možemo, bez imalo straha da ćemo pogriješiti, zaključiti da Aristidova Apologija itekako ima veze s kršćanstvom te da je njegov način govora o Bogu itekako vrijedan.
Nakon što smo to ustanovili, možemo se pitati dalje: Zašto se Aristid, govoreći o kršćanskom Bogu, služio filozofskom terminologijom? Prvi odgovor koji bi nam mogao pasti na pamet – jer je i sam bio filozof – samo je djelomično točan. Pravi odgovor pronaći ćemo na samom kraju njegova pisma caru: „Ovdje, care, završava moj govor tebi, govor koji mi je u duhu izdiktirala istina. Neka stoga prekinu tvoji glupi mudraci ludo govoriti protiv Gospodina. Priliči doista da vi častite Boga stvoritelja i da slušate njegove nepokvarljive riječi tako da, spašavajući se od suda i kazne, budete priznati baštinicima besmrtnoga života“ (Apol. 15,17). Iz ovog je citata jasno da je Aristid rabio filozofski način govora zato da bi car, visoko obrazovani čovjek, mogao razumjeti njegove riječi o Isusu Kristu. A bude li ih razumio, moći će i upoznati i prihvatiti Isusa Krista.
Polazeći od Aristidove Apologije možemo naglasiti nekoliko stvari koje nam i danas mogu biti poticajne za preispitivanje našeg govora o Isusu Kristu i o kršćanima. Osobito onog govora kojim, kao nekoć apologeti, nastojimo obraniti kršćanstvo pred onima koji o njemu nemaju dobro mišljenje.
Započinjemo li, i završavamo li svoj govor o kršćanima govorom o Isusu Kristu? Ili pak, usmjerujući se na sebe, previđamo da je Isus Krist alfa i omega?
Jesmo li spremni, koliko se god to teškim činilo, pronaći zajedničke točke s onima s kojima ih na prvi pogled uopće nemamo? Ili se, konstatirajući da nismo od ovoga svijeta, zatvaramo i smatramo da bismo traženjem dodirnih tema izdali kršćanstvo?
Trudimo li se ono što vjerujemo iznijeti na način da nas drugi može razumjeti, njegovim „jezikom“? Ili to smatramo izdajom Svetog pisma i Tradicije?
Kada govorimo o Bogu, govorimo li samo iz „vlastite pobude“ (15,9), s jedinim ciljem da opravdamo i obranimo svoje kršćansko dostojanstvo? Ili želimo da drugi upozna Boga i Pisma, da upozna „put istine“ (Isto)?
Već nam ova kratka i nažalost malo poznata Apologija malo poznatog autora jasno pokazuje smjer kojim su se poslije njega kretali gotovo svi mnogo poznatiji apologeti. Iznoseći obranu kršćana, oni su istodobno naviještali Isusa Krista i tumačili polog kršćanske vjere, na način koji će njihovi sugovornici moći razumjeti. Time ni najmanje nisu izdali ni Krista ni kršćane. Upravo suprotno, stvorili su preduvjete da oni kojima je to dotad bilo nezamislivo otvore vrata Kristu.
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
