Nikad se u životu nisam uhvatila prebrojavanja svih svojih riječi koje bih tijekom jednoga dana izgovorila drugim osobama. Još kad bih k tome pridodala sve one riječi koje sam sama sebi izrekla, kao i one koje sam u sebi pomislila, čini mi se da bi se izbrojalo mnoštvo riječi, tisuće i tisuće zasigurno, ali ne bi se među njima našlo stopostotno dijaloških riječi. Ponekad bih ipak znala napraviti jednu malu vježbu u kojoj bih promišljala kad sam zadnji put razgovarala sama sa sobom i koje sam si riječi uputila. Promišljala bih i o riječima kad bih se prepirala sama sa sobom, a onda sam shvatila da svaka ta moja prepirka i svađa nije uvijek bila riješena. Ako je meni samoj sa sobom tako teško razgovarati, pa i konflikte razriješiti, kako je tek onda s drugima čije riječi izgovorene naglas, i one unutar njih samih, nikad čula nisam?
Bez jezika ne možemo izgovoriti riječi. Jezik koji koristimo vodi nas da vidimo stvarnost na ovaj ili onaj način, a samim time, naš jezik je moćni organ koji je u službi naših misli i ideja da ih prenesemo u stvarnost. Naše riječi obuhvaćaju sve ono što nas čini nama samima, iako često čujemo kao savjet sljedeće: “Nemoj gledati na to što ti se govori, već tko ti govori.” Možda se možemo složiti da u ovome ima djelomično istine, ali zašto nas riječi bez obzira na osobu koja govori pogode ili izgrade, ako već nije važno tko nam govori? Jesam li onda selektivna u osobama ako sam selektivna u njihovim riječima koje su mi izrekli?
Danas u vrevi komunikacijskih sredstava čini se kao da čovjek 21. st. ne zna baš komunicirati na ispravan način. Ne obraćamo toliko pažnju na ono što izlazi iz naših usta, niti na ono što napišemo kao riječ koja izlazi iz naših misli. Čini nam se kao da nikad više u povijesti čovječanstva nismo živjeli u tolikoj buci u kanalu, a toliko komunikacijskih kanala pored nas. Nesvjesno izbacujemo svakovrsne riječi iz svojih usta, kao iz neke tvornice, ne osvrćući se na onu narodnu “Ispeci pa reci”, nego se ravnamo onim površnim “Što na umu, to na drumu.”
Riječi su moje. One su moj proizvod i izlaganje mene i moje nutrine. Mi učimo od prvih dana života riječi, ali nema slučajnih riječi. Ne postoje “tek tako” riječi. Postoje moje riječi za koje ja preuzimam odgovornost. U riječima nema prilagodbe, one jednostavno jesu moje, takve kakve jesu. One su izlazak mene pred svjetinu, pred druge ljude koji imaju mogućnost tumačiti ih ovako ili onako.
Kako bi bilo dobro kad se nijedan čovjek ne bi kajao za svoje riječi! Ili, još bolje bi bilo kada nitko ne bi povlačio riječi koje izreče.
Komunikacija uključuje riječi i slobodu. Slobodom mi možemo upravljati svoje riječi na izgradnju ili na uništenje. Draže mi je ovo prvo, ali ne mogu zanijekati da se dogodi i ovo drugo. Međutim, u komunikaciji je najvažnije čuti i ono što se ne govori. To je šutnja. Ona ima svoju moć. Tako u poslovnom svijetu imamo zanimljivu rečenicu koja kaže da u pregovorima pobjeđuje onaj koji više šuti. Pitamo se nekad što mi onaj drugi želi reći šutnjom? Šutnja ponekad postaje najglasnija komunikacijska poruka, a ponekad i odlučujuća za daljnji razvoj odnosa. Kad uđemo u dubinu, u ovakvoj šutnji ima mnoštvo riječi koje nisu ugledale svjetlo dana.
Komunikacija bi trebala biti obostrana, trebala bi uključivati zajednicu dviju osoba u izgovaranju riječi. Na komunikaciju ne utječe samo ono što je izrečeno, nego i ono što nije. To je trenutak kad trebamo otkriti svoj stil i suočiti se sa slabostima u komuniciranju. U ton naših riječi, u pokretu našeg tijela, u šutnjama i osjećajima svaka osoba treba kontrolirati svoje emocije i riječi kako bi bile konstruktivne u komunikaciji. Jer, tamo gdje prestaje moja sloboda, počinje sloboda druge osobe. Tamo gdje prestaju moje riječi, nastavljaju se riječi druge osobe. Pitanje je na što će druga osoba nastaviti svoju riječ ako je moja zaustavila svaki razgovor i mogućnost da drugi izreče sebe? Moje riječi imaju težinu izgraditi i srušiti, popraviti i uništititi. Ovisi što ja želim i što je unutar mene.
Dakako, postoje i dvosmislene riječi koje žele poniziti i umanjiti, a nerijetko i “nabijati na nos” drugoj osobi prijašnje nedostatke i padove ili jednostavno nesavršenosti. Svatko nastupa iz svoje mape. Na komunikaciju zato utječe ne samo ono što je izrečeno, nego i ono što nije.
Zato je dobro znati koje riječi ja izgovaram i kolika je njihova težina i gdje su tuđe granice koje mi daju do znanja dokle sežem sa svojim riječima?
O granicama i komunikacijskim stilovima pišem sljedeći put. Za sada završavam jednom rečenicom koja mi i osobno znači:
“O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.” (Ludwig Wittgenstein)
