Justin
Prošli smo puta spomenuli da se Justin obratio nakon dugotrajna traganja za istinom. Spomenuli smo i starca koji mu je na nju ukazao. Ovog ćemo se puta malo duže zadržati na njihovu susretu i potom na susretu Justina i Židova Trifuna i njegovih prijatelja.
Na samom početku Razgovora s Trifunom, zapravo prije negoli su započeli pravi razgovor, Justin je Trifunu i njegovim prijateljima iznio svoje osobno iskustvo. Čežnja za istinom, koju je osjećao u najintimnijoj nutrini svojeg bića, vodila ga je od jednog do drugog filozofskog smjera ili učitelja, ne bi li u nekome od njih pronašao ono što je tražio, ne bi li pronašao mir svojem nemiru. Starac, kršćanin, kojeg je susreo na osami kraj mora očito je dobro proniknuo u Justinov nemir i u njegovu čežnju. U razgovoru ga je pustio, pa čak i poticao, da otvoreno, iz perspektive filozofa, iznese svoje misli, pitanja, stavove i zaključke o Bogu i istini. Pritom ga je vrlo pažljivo slušao i diskretno vodio prema takvom raspoloženju u kojem će biti otvoren čuti nešto i o kršćanskoj istini (usp. Razgovor s Trifunom, 3,1-8,2). Justin je zabilježio i starčeve posljednje riječi prije negoli je otišao:„Moli, dakle, ponajprije da ti se otvore vrata svjetlosti: ta ne može svatko uvidjeti ni shvatiti tu istinu, nego samo onaj kome to dadne Bog i njegov Krist“ (Isto, 7,3). Evo i Justinovih riječi kojima je opisao ono što se u njemu dogodilo po starčevu odlasku: „Meni se pak odmah u duši raspalila vatra, obuzela me ljubav prema prorocima i onim ljudima koji su Kristovi prijatelji: razmišljajući u sebi o onome što je rekao, zaključih da je ta filozofija jedina sigurna i spasonosna. Tako sam i zbog toga postao filozof. Želio bih da svi imaju jednaku odvažnost duha pa da se nikada ne udalje od Spasiteljeva nauka“ (Isto, 8,1-2).
Čini se da je susret sa starcem utjecao ne samo na Justinovo obraćenje i njegovu odluku da otad bude onaj koji brani, iznosi i tumači kršćansku vjeru, nego i na način na koji je to činio. Prema Trifunu se naime Justin odnosio isto onako kao nekoć prema njemu starac. Prepoznao je Trifunov nemir i njegovu čežnju. Dopuštao mu je i poticao ga da iznese i produbi svoje, tj. židovske stavove o Svetom pismu, pa čak i da izrekne sve što mu se činilo problematičnim ili nerazumljivim u kršćanskom tumačenju Svetog pisma i u kršćanskoj vjeri da je Isus Krist obećani spasitelj. Isto je tražio i od svojeg sugovornika i njegovih prijatelja – da mu dopuste da iznese i protumači kršćanske stavove o Svetom pismu te da otvoreno kaže u čemu je židovska tumačenja smatrao krivima.
Kroz taj je razgovor Justin Trifuna vodio polako. Nije žurio s odgovorima na teška pitanja, primjerice ona o Bogu koji je pristao postati čovjekom i Bogu koji je mogao umrijeti. Te je odgovore često znao odgađati, moleći svojeg sugovornika da pričeka dok ne raščiste neka lakša pitanja. Bio je, naime, uvjeren da je o teškim temama bolje razgovarati onda kada za to dođe vrijeme, tj. kada drugi za to bude stvarno spreman (usp. Isto, 36,1-2; 39,7-8; 48,1-3; 57,3-4).
Justin se doista svim silama trudio da ga njegovi prijatelji (tako im se često obraćao, usp. Isto, 27,2; 35,4; 60,2; 61,1; 121,1; 137,39) razumiju. To ne bi bilo ostvarivo da nije dopustio Trifunu da mu postavlja pitanja (usp. Isto, 1,6; 25,6; 45,1.3; 68,2-3; 87,1-2) i obrnuto, da ga on nije pitao o njegovim uvjerenjima (usp. Isto, 10,1; 23,2-3; 56,16.22; 65,3). Nije se uzrujavao kada ga je Trifun znao prekinuti ako nešto nije razumio ili se s nečim nije slagao (usp. Isto, 10,2-4; 38,1; 39,1; 45,1; 48,1; 49,6; 67,1-2). Štoviše, znao mu je ponekad priznati da su njegova pitanja i komentari sasvim razumljivi: „Postavio si oštroumno i vrlo razumno pitanje: doista, to izgleda kao problematično mjesto“ (Isto, 87,3). Ili pak, kada mu je Trifun rekao da mu „izgleda ne samo čudno, nego čak ludo“ i „nemoguće dokazati“ da je Krist, koji je prije vjekova postojao kao Bog, postao čovjek (Isto, 48,1), Justin je bez imalo nelagode priznao: „Svjestan sam da rečeno izgleda čudno (…) Unatoč tome (…), to ne znači da ovaj nije Božji Krist-Pomazanik, makar nisam u stanju dokazati da je prije postojao kao Sin onoga koji je sve stvorio, jer je i sam Bog, ni da je kao čovjek rođen od djevice“ (48,2).
Nadalje, Justin je provjeravao jesu li sugovornici dobro shvatili njegove odgovore a ako je uvidio da nisu, rado je započinjao svoje razlaganje opet ispočetka (Isto, 32,2; 34,8; 55,1; 56,3-4.9-16; 62,2-3; 85,1-9; 118,4-5; 127,4). Imao je, čini se, i veliki dar uočavanja neverbalne komunikacije. Pratio je, naime, reakcije Trifuna i njegovih prijatelja i svoj je govor tome prilagođavao. Više puta nalazimo tvrdnju da je netko od njih jedno vrijeme šutio (usp. Isto, 32,1; 125,1; 137,3; 142,1). To je pokazatelj da je smatrao da je neke stvari potrebno prvo prebrati u srcu, u tišini, prije negoli se nastavi s razgovorom.
Ovaj vrlo otvoreni razgovor između Justina i Trifuna trajao je puna dva dana. Prevladavajući ton razmjene njihovih mišljenja bio je posve dobrohotan, premda se u mnogim stvarima nisu otprve složili. Ponekad je, dakako, znalo doći i do malo težih nesuglasica, na primjer kada su Trifunovi prijatelji prasnuli u smijeh, bili nepristojni, rugali se i zlobno upadali u riječ (usp. Isto, 8,3; 9,2-3; 64,2-3; 67,3) ili pak kada su, u nekoliko navrata, Justin i Trifun izgubili strpljenje pa su jedan drugome izrekli ne baš lijepe riječi (usp. Isto, 39,3-5). Unatoč tome, a možda i upravo zbog toga – jer nisu glumili uljudan razgovor nego su razgovarali kao ljudi – njihov je susret završio u veoma prijateljskom tonu. Premda na temelju riječi kojima je Justin završio ovo svoje djelo ne možemo sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da su njegovi sugovornici povjerovali u Isusa Krista kao obećanog spasitelja, sigurno je da je u njihovim srcima, slično kao nekoć u Justinovu srcu, započela tinjati bar mala vatra. Da nije bilo tako, Trifun na rastanku ne bi mogao kazati: „… Priznajem da sam ovim susretom potpuno zadovoljan, a držim da i drugi osjećaju isto. Našli smo više nego što smo očekivali i što smo se mogli nadati. Kada bi nam bilo moguće to češće upriličiti, mogli bismo s većom koristi razumjeti riječi Svetoga pisma. No budući da se spremaš na ukrcaj i od dana do dana očekuješ zaploviti, kada otputuješ, neka ti ne bude teško sjetiti nas se kao prijatelja“ (Isto, 142,1).
Justin ih se ne samo sjećao nego je „za njih molio, govoreći: ‘Ljudi, ne mogu vam moliti ništa bolje nego da spoznate kako ovim putem svatko može naći sreću te da i vi kao i mi uzvjerujete da je Isus Božji Krist – Pomazanik“ (Isto, 141,3).
Na koncu, možemo se pitati bi li ovaj dvodnevni razgovor ovako završio da je Justin na svako pitanje odgovorio samo ovim riječima: „to [je] zato što se Bogu tako svidjelo“ (Isto, 28,1). Trifun je itekako dobro znao da tako „uvijek čine oni koji ne znaju odgovoriti na postavljeno pitanje“ (Isto). Trifunova su pitanja, premda ponekad i iskričava, bila pitanja čovjeka koji iskreno traga za istinom. Da bi ju našao, pa makar tek u naslućivanju, bili su mu potrebni strpljivost, tolerancija, znanje, ponavljanje, iskrenost, nenadmenost, prihvaćanje i, ono najvažnije, molitva njegova sugovornika.
Nije li tako i danas?
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
Fotografija: Ivana Grabić
