Teofil Antiohijski
O životu Teofila Antiohijskog, apologeta iz drugog stoljeća, ne znamo gotovo ništa. Crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski zapisao je da je bio šesti biskup u Antiohiji Sirijskoj (usp. Crkvena povijest, IV,20), a sam je Teofil o sebi ostavio svjedočanstvo da se obratio čitajući Sveto pismo (usp. Autoliku, I,14). Spis Autoliku njegovo je jedino sačuvano djelo, napisano u tri knjige.
Teofil je Autolika, koji je bio poganin, rado nazivao prijateljem (usp. Isto, I,1.14; II,1) i htio mu je pomoći da povjeruje: „Stoga ne budi nevjernik, nego vjeruj“ (Isto, I,14). Nakon što mu je ukazao na to da ne poznaje Boga zbog „sljepila duše i tvrdoće srca“ (Isto, I,7), uputio mu je ovaj poticaj: „No, ako želiš, možeš ozdraviti: predaj se liječniku pa će ti otvoriti oči duše i srca. A tko je taj liječnik? To je Bog koji svojom Riječju (lógon) i mudrošću liječi i oživljuje. Po Riječi i mudrosti sve je stvorio…“ (Isto, I,7).
Premda je Teofil u kasnijoj teologiji ostao najpoznatiji po tome što je prvi uporabio riječ Trojstvo (Trias) (Isto, II,15) te je prvi progovorio o stvaranju iz ničega (ex nihilo) (usp. Isto, I,4; II,4.13), u ovom ću se prilogu radije zadržati na njegovim prekrasnim opisima svijeta koji je Bog stvorio. Točnije, osobitu ću pažnju posvetiti onim recima kojima je Teofil htio postići da njegov prijatelj upozna Boga „na temelju njegovih djela i pothvata“ (Isto, I,5), da po Božjim djelima „razazna i shvati“ njegovu veličinu (Isto, I,4).
Teofilovi su opisi posve jednostavni, a opet toliko divni. Iz njih je očito da ih je napisao čovjek koji je znao osjetiti bilo prirode i uživati u njoj te je, pažljivo je promatrajući i diveći se njezinoj čudesnosti, istodobno meditirao nad Božjim djelom i divio se Stvoritelju.
Citat koji slijedi toliko je lijep da bi bilo šteta ne prenijeti ga čitava, osobito u ovo vrijeme kada obilježavamo desetu obljetnicu enciklike pape Franje, Laudato si’:
„Promotri, čovječe, njegova djela: smjenu godišnjih doba u određeno vrijeme i promjenu zraka; pomno uređeno kretanje zvijezda; pravilan ritam dana i noći, mjeseci i godina; raznoliku ljepotu sjemenja, bilja i plodova, raznolike okote četveronožnih živina i ptica, gmazova, riječnih i morskih riba. Promotri i nagon dan tim životinjama da na svijet donose i hrane mlade, ne za sebe, nego za čovjeka; i povrh toga providnost kojom Bog pribavlja hranu svakom biću; promotri kako je Bog odredio da sve bude podložno i služi ljudskomu rodu; zatim promotri ljupka vrela i stalni tok rijeka, zatim rose, kiše i poplave u odgovarajuće vrijeme, raznoliko kretanje nebeskih tijela, izlazak zvijezde Zornice koja navješćuje dolazak savršene zvijezde, konjunkciju Plejada, Oriona i Artura te ples ostalih zvijezda po nebeskim putanjama. Svima je njima svestrana Božja mudrost nadjenula vlastita imena.
Samo je ovaj Bog iz tame stvorio svjetlo, kao i spremišta za južnjak, dubine bezdana, granice mora te spremišta za snijeg i led; vodu on sabire u spremišta bezdana i tamu na njezino mjesto; dražesnu, poželjnu i ugodnu svjetlost izvodi iz spremišta; on dovodi oblake s krajeva zemlje i dok kiši uz mnoštvo munja zastrašujuće grmi, tutnjavu groma nagovješćujući munjom da duh iznenada prestrašen ne umre; nadalje, on ublažava silovitost munje koja sijeva nebom da ne spali zemlju jer kada bi je se prepustilo njezinoj silovitosti, zemlju bi spalila, a jednako i grom prepušten njemu samome uništio bi ono što je na njoj.
Taj moj Bog Gospodar je svemira, on jedini razastro je nebesa i zemlji odredio veličinu; on miješa morske dubine i stvara buku valova mora; on obuzdava njegovu snagu i smiruje silinu njegova valovlja; on je nad vodama utvrdio zemlju i udijelio joj dah koji se za nju skrbi; njegov dah oživljuje sva bića i kada bi ga uskratio, sve bi uginulo. Po njemu, čovječe, govoriš, toga (Božjega) duha dišeš, a ne poznaješ ga“ (Isto, I,6-7).
„Disati Božjeg duha“ – kako li je samo smjela i duboka ta Teofilova tvrdnja! Nema toga na ovome svijetu što nije prožeto Božjim duhom. To nipošto nije govor nekoga tko zastupa panteističke postavke! Upravo suprotno, to je tvrdnja čovjeka koji je shvatio da „Boga nijedno mjesto ne okružuje, nego je on mjesto u kojemu se sve nalazi“ (Isto, II,3).To je tvrdnja čovjeka koji je intimno povezan s Bogom, koji je ponizno svjestan da ga je Bog „oblikovao iz sićušne kapljice“ koja „prije nije postojala“ i „u ovaj [ga je] život uveo“ (Isto, I,8). To je, na koncu, tvrdnja čovjeka koji je uvidio da se, zajedno sa svim ostalim stvorenjima, nalazi u Božjoj ruci:
„Kao što šipak ovijen korom u sebi sadrži mnoge šupljine i kutke odvojene opnom, u kojima su mnoga zrna, tako je i svekoliko stvorenje sadržano u Božjemu duhu, a duh koji ih sadrži zajedno sa stvorenjima sadržan je u Božjoj ruci. Dakle, kao što zrno šipka zatvoreno u izvanjskoj kori ne može vidjeti ono što je izvan kore, jer je ono unutra, tako i čovjek koji se sa svekolikim stvorenjima nalazi u Božjoj ruci ne može vidjeti Boga“ (Isto, I,5).
Koje li mistike u ovim riječima! Premda svojim tjelesnim očima ne možemo vidjeti Boga, mi postojimo i jesmo u Božjoj ruci, mi postojimo i jesmo u Božjem duhu, mi dišemo Božjeg duha. I smijemo vjerovati da to vrijedi za sva Božja stvorenja.
No, pomaže li nam to što vjerujemo u našim svakodnevnim životnim mukama? Kada nas shrvaju nesreće svakojakih vrsta, ne bismo li radije vlastitim očima vidjeli Boga negoli znali da nam ga nije moguće vidjeti jer smo u njemu, a ne izvan njega? Pomaže li nam Teofilova usporedba sa šipkom onda kada u našim životima, kao i u tom prekrasnom plodu, nastanu mnoge šupljine, možda i duboki ponori? Pomaže li nam ta usporedba onda kada se svatko od nas na ovaj ili onaj način povuče u svoj kutak ili kada, još gore, opne među nama postanu mjesta razdora pa se ponekad, baš kao što se nerijetko dogodi i šipku, raspuknemo i uslijed izloženosti životnim olujama i vjetrovima počnemo tamniti, ne uspijevajući sazrjeti?
Zašto nam tada nije dovoljno znati da smo u Božjoj ruci? Zašto nam tada nije dovoljno znati da je u Božjoj ruci i onaj koji se od nas, poput zrna šipka, odijelio opnom i skrio se u svoj kutak, i onaj koji nas je možda natjerao da se i sami povučemo u zakutke iz kojih ne vidimo izlaza? Zašto tada znademo zavapiti: Ah, kada bi nam se Bog jasno očitovao, kada bismo ga mogli vidjeti licem u lice, kada bi… Tada bi nam – tako mislimo – bilo lakše živjeti.
Evo što je Autoliku o tome kazao Teofil Antiohijski:
„No kažeš li mi: ‘Pokaži mi svojega Boga’, odgovorit ću ti: ‘Ti meni pokaži svojega čovjeka pa ću ja tebi pokazati mojega Boga’. Pokaži mi, dakle, da oči tvoje duše mogu vidjeti i uši tvojega srca čuti. Naime, kao što onaj tko gleda tjelesnim očima zapaža ono što se događa u zemaljskome životu pa uviđa razlike: svjetlo i tamu, crno i bijelo, ružno i lijepo, skladno i razmjerno ili neskladno i nerazmjerno, necjelovito i krnje; a tako je i s onim što se čuje ušima: oštro ili teško ili ugodno, na isti se način ušima srca i očima duše može vidjeti Boga. Naime, on je vidljiv onima koji ga vidjeti mogu jer su im oči duše otvorene. (…) Čovjekova duša mora biti čista poput blistava ogledala“ (Isto, I,2).
Bože, otvori nam oči naših duša, pomozi nam da vidimo tvoju brižnu i nježnu stvoriteljsku ruku u svemu stvorenju, da vidimo da smo i mi, i naši bližnji, i oni koji nam nisu bližnji, u tvojoj ruci, u tvojem duhu!
Bože, otvori nam uši naših srdaca, pomozi nam da čujemo tvoj glas u svemu stvorenju i da, ljubeći tvoja stvorenja, još više uzljubimo tebe koji si nas sve uveo u život!
Pomozi nam da se predamo tebi, Liječniku, koji nam jedini možeš otvoriti oči duše i srca!
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
