Nastavak prikaza knjige Crkva koja dolazi. Razmatranje o posljednjem razgovoru s Carlom Marijom Martinijem (Armando Matteo)
Na pitanje kako Crkva može izaći iz trenutačnog stanja umora, kardinal Martini u svom posljednjem intervjuu navodi tri stvari: obraćenje, riječ Božju i ponovno tumačenje sakramenata kao sredstava ozdravljenja. Početak bilo kakve pastoralne promjene jest obraćenje srca i to svakog člana Crkve, a to se događa u suočavanju s riječju Božjom. Riječ Božja ima moć izliječiti srca onih koji su već povjerovali i otvoriti srca ljudi koji još nisu povjerovali. Riječ samo traži suputnika koji će je slušati. Crkva koja dolazi treba ponuditi mogućnost čitanja, poznavanja i proučavanja Božje riječi.
Iz slušanja riječi Božje rađa se autentična molitva. Iako se u crkvama mole krunice, slave mise, održavaju devetnice, obavljaju euharistijska klanjanja i križni put u korizmi, župe danas nisu mjesto gdje ljudi koji ne poznaju molitvu mogu naučiti kako moli. Time se još bave jedino pojedine samostanske zajednice. Naše župe podrazumijevaju da ljudi već vjeruju i da znaju moliti. Matteo s pravom tvrdi da je to pastoralni mentalitet prošlosti. Dolazak vremena uživanja, slobode i moći potpuno je istisnuo molitvu iz svakodnevnog života. Malo je odraslih koji redovito mole i Crkva to ne smije šutke promatrati.
Treća točka obnove pastorala je oživljavanje slavljeničkog značenja nedjelje, kao svjedočanstva radosti zbog susreta s Isusom. Slavlje, sveto slavlje, daje ljudima „spasonosnu mogućnost da se osjećaju ljubljenima: ljubljenima od Boga koji je ljubav u konkretnosti zajednice braće i sestara“ (Matteo). Da bi ljudi doista mogli to iskusiti nužno je, kako kardinal Martini ističe, sakramentima vratiti njihovu iscjeliteljsku snagu, jer sakramenti „nisu oruđe stege, nego pomoć čovjeku u trenutcima putovanja i u slabostima života.“ Martini postavlja pitanje: „Nosimo li sakramente ljudima koji trebaju novu snagu? Mislim na sve rastavljene i ponovno vjenčane parove, proširene obitelji. Njima je potrebna posebna zaštita.“
Svaki će se dobronamjerni čitatelj zacijelo u potpunosti složiti s kardinalovim tvrdnjama kako je rastavljenim i civilno vjenčanim parovima potrebna pomoć i zaštita. I sama Crkva to snažno ističe kada kaže da „svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1651). No Crkva, pozivajući se na Isusove riječi (Mk 10, 11-12), „drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prva ženidba bila valjana. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike.“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1650).
U ovom pitanju, sasvim je očito, promjena pastoralnog mentaliteta podrazumijeva odmak od naučavanja Crkve. Nadalje, ako se novi pastoralni mentalitet treba graditi na osluškivanju riječi Božje, zar to ne vrijedi i u ovom slučaju?
Zapažanje o iznesenoj nedosljednosti ne umanjuje lijepe i poticajne riječi o tome kakva treba biti kršćanska zajednica danas: ona treba biti prostor „zajedništva, dijeljenja, sudjelovanja, komunikacije i priznavanja jednakog dostojanstva svakoga“, mjesto dodira s Bogom ljubavi, prisutnim u „velikodušnoj blizini braće i sestara u Kristu“ (Matteo).
U posljednjem poglavlju svoje knjige Matteo objašnjava kako se san kardinala Martinija o Crkvi koja dolazi ostvaruje po djelovanju pape Franje. Prema Matteu, upravo papa Franjo oslobađa onaj žar Isusove vatre koji je s vremenom prekrio pepeo. Služeći se tekstovima enciklika (Lumen fidei, Laudato si’, Fratelli tutti) i apostolskih pobudnica (Evangeli gaudium, Amoris laetitia, Gaudete et exultate, Draga Amazonija), Matteo postavlja pitanja i na njih daje odgovore, u svjetlu novoga pastoralno mentaliteta koji promiče papa Franjo. Knjiga završava vrlo poticajnim riječima kardinala Martinija: „Ja imam jedno pitanje za tebe: što ti možeš učiniti za Crkvu?“
Svaki djelatnik u pastoralu Crkve, svaki kršćanin može u ovoj knjizi pronaći snažne poticaje za obnovu vlastitog pastoralnog mentaliteta. Može prije svega, zahvaljujući autorovoj analizi, bolje upoznati svijet naših suvremenika koji se mijenja velikom brzinom. Može dobro upoznati temeljne naglaske misionarskog pastorala koji papa Franjo snažno promiče od početka svoga pontifikata.
Čitateljev je dojam da je Mattejeva analiza problema suvremenog svijeta i pastoralno rješenje koje nudi pomalo uokvireno i reducirano na tri dijagnoze i tri lijeka (sloboda, moć, užitak). Problem udaljavanja zapadnog čovjeka od Boga dublji je i ima svoje razloge koji su se pojavili znatno prije razdoblja koje Matteo analizira (ograničio se na posljednjih četrdesetak godina). Stoga se i njegov „recept“ za obnovu pastorala, premda zanimljiv, ipak doima prejednostavnim. Ako se osvrnemo na povijest Crkve, onda je sasvim očito da je najdublja bit svake pastoralne obnove osobno obraćenje. Od dubokog obraćenja, od sveta života, polazila je svaka uspješna pastoralna obnova Crkve, od prvih stoljeća Crkve do danas. Istini za volju, Matteo govori o važnosti i potrebi obraćenja, ne zaobilazi ga, no znatno je veći naglasak i prostor posvetio našem „umijeću“, našoj sposobnosti uočavanja, prilagođavanja i izabiranja pravih pastoralnih metoda.
Dušan Vuletić
Fotografija: Ivana Grabić
