Nemali broj puta čujem osude na račun ljudi koji nemaju krila i nisu sveci, baš kao i oni koji ih osuđuju. Osuditelji vrlo vješto daju sebi za pravo smišljati raznorazne udarce osuđenima koji najvjerojatnije nemaju niti pojma da su osuđeni. Lista osuđenika kod vještih osuditelja koji nas okružuju prilično je velika. Osjećaj za pravdu neprestano tjera neke osobe da osuđuju različite ljude. No, to brzo postaje navika, a mnogi se ljudi s godinama pretvaraju u profesionalne osuđivače. Zagolicaju nas pitanja i čuđenja poput ovih: Opet ti! Jesi ti narkoman? Zašto piješ? Čemu opet te pokvarene riječi? Što blizu mene radi ovaj beskućnik? Zašto si bludnica? Pogledaj se malo! Zašto se uvijek isto ponašaš? Hoće li to, ide li neki pomak? Vidi njega, nema jednu nogu. Ona je u kolicima, ali je isto bezobrazna… I tako u nedogled…
U većini slučajeva nemate pojma što je motiviralo osobu da učini ono što je učinila, da su je zadesile takve životne okolnosti u kojima možda nije imala nikoga bliskoga ili je jednostavno bila toliko slaba da nije znala za bolje. Možda biste vi na njegovom ili njezinom mjestu postupili još gore. Dakle, o čovjeklu ovisi hoće li nekoga staviti na stup srama ili će mu pomoći da se izdigne iz tog problema radi kojega dotični biva osuđen.
Prema nekim teorijama socijalne psihologije čini se da ljudi osuđuju druge kako bi izbjegli osjećaj manje vrijednosti i srama. Sram je kompleksna emocija koja utječe na uspostavljanje i održavanje odnosa te funkcioniranje pojedinca u odnosu na druge. Svrha mu je izbjegavanje negativnih i nepoželjnih procjena i izlaganja, a globalno predstavlja rascjep između stvarne i idealne slike o sebi. Budući da osuđivanje drugih nikad ne može dati osobi koja osuđuje ono što joj stvarno treba, ona nastavlja i dalje to činiti iako se svaka izgovorena osuda isključivo odnosi na nju i njezino samopoštovanje, a ne na osobu o kojoj govori. Kad god nešto govorimo o nekoj osobi, mi ne govorimo zapravo o njoj, već o sebi. Tu otkrivamo kakvi smo.
Ima ljudi koji gledaju sve negativno – sebe, druge, svijet, pa čak i Boga. Osuđivanje uglavnom nema veze s osobom koju se osuđuje, nego isključivo s nečijim unutarnjim svijetom s kojim onaj koji osuđuje nije zadovoljan i boji ga se prikazati u javnosti, zbog čega nastoji sve učiniti kako bi izbjegao da netko drugi shvati koliko je zapravo nezadovoljan i nesretan. U dubini leži manjak samopoštovanja i osjećaj manje vrijednosti te strah od gubitka pozitivne slike o sebi koja se samo uljepšano prezentira drugim ljudima. Zapravo, počesto osuđujemo sebe. Toliko smo okupirani sobom te smo sami sebe doveli do toga da smo zabrinuti oko stvari i izgleda, koliko je nešto što nosimo ili prezentiramo savršeno, što će netko drugi o tome misliti i slično.
Osoba na ovom testu često pada misleći da će joj netko oduzeti dio koji joj pripada ako drugome pokaže svoju pravu sliku, ne razmišljajući o tome da na ovom svijetu zaista ima dovoljno mjesta za sve. Pružiti drugome pomoć i potražiti pomoć od drugih su vrijednosti koje nas čine boljima i koje nas povezuju s drugima. Prihvaćanje i suosjećanje nam omogućuju graditi odnose s drugima, osjećati pripadanje i povezanost te ljubav i poštovanje. Vrlo je lako upasti u današnji društveni sustav dehumaniziranja, okrivljavanja i osuđivanja zato što je puno jednostavnije funkcionirati u skladu s vlastitim mentalnim shemama koje se grade na temelju površnosti, negoli na temelju slušanja i shvaćanja onoga što nam govore ljudi o kojima sudimo. Teško je slušati. A kamoli pomoći nekome i prestati ga osuđivati. Tu redovito padamo na ispitu kao ljudi.
Priznati da smo samo ljudi i da smo skloni griješiti nije jednostavno. Prihvatiti sebe da bismo mogli prihvatiti druge je proces koji ne može ići u obrnutom smjeru. Tada postajemo svjesni da je naše opredijeljenje za osudu ili prihvaćanje drugoga uvijek naš izbor. Uvijek postoje stvari koje se mogu popraviti, a prvi korak je oslobađanje od utjecaja mišljenja drugih te negativnih i nebitnih misli koje nas odvlače od istinskih vrijednosti. Samo je jedan zakonodavac i sudac, onaj koji može spasiti i uništiti. A tko si ti da sudiš bližnjega?“ (Jak 4,11-12)
Lakše je osuditi nego ljubiti. Samo je Krist mogao uzeti kamen i baciti ga na javnu grešnicu u gradu, ali to nije učinio jer je došao da spasi i oslobodi čovječanstvo od grijeha. Pomažući preljubnici Isus nije prihvatio grijeh, već je prihvatio preljubnicu. To prihvaćanje dopustilo je da se ona mijenja. Taj susret neosude mijenja i podiže pogled sa zemlje prema gore. Ono što siješ, to ćeš i žeti – ljubav ili osudu.
s. M. Elizabeta Glasnović, mag. theol.