Mina Schneider-Landolf
Dio praktičnog i teorijskog razvoja TCI-ja uključivao je dugogodišnji pokušaj pripreme i predstavljanja smislenog i sustavnog prikupa svih važnih elemenata. Zadatak je bio identificirati osnovne determinante TCI-ja i postaviti pitanje kako se razne pojedinačne komponente uklapaju i međusobno povezuju. Takav sustavni pristup trebao bi biti više od pukog nabrajanja pojedinačnih elemenata te bi trebao uvažiti i brige koje je izrazila Ruth Cohn u vezi sa socijalnom terapijom i razvojem ličnosti (→ Povijesna i politička pozadina), teorijska razmatranja (→ II. dio: Teorija sustava TCI) i praktične smjernice za vođenje grupe (→ III. dio: Praktične primjene sustava TCI). Sistematizacija je također nužna kako bi se TCI mogao prenijeti i podučavati, kao i za određivanje njegovog mjesta u shemi drugih znanstvenih koncepata.
1. Razvoj sistematizacije TCI-ja – Ruth Cohn 1975.
Prvi pokušaj sistematizacije provela je sama Ruth Cohn 1975. godine u raznim člancima uključenim u njezinu knjigu From Psychoanalysis to Theme-Centered Interaction. U poglavlju „The Foundation of the Theme-Centered Interactional System“ sastoji se od tri → aksioma (isto, str. 120), Ruth Cohn opisala je antropološke premise TCI-ja. Odande je izvela dva postulata: → Postulat o smetnji i → Postulat o voditelju grupe (isto, str. 121).
Temeljne značajke ove metode su sljedeće:
– Model strukture (kasnije nazvan → Model četiri faktora) s četiri faktora pronađena u grupnim interakcijama: Ja – Mi – Ono – Globe. Prva tri prikazana su kao vrhovi trokuta unutar kruga, Globe-a.
Ove se tri dimenzije moraju održavati u → dinamičkoj ravnoteži u radu grupe. Hipoteza o jednakoj važnosti triju faktora (i Globe) (ibid., str. 160) definira pretpostavke za → životno učenje u grupi. Životno učenje, pak, viši je cilj cjelokupnog voditeljskog ponašanja, utopija najboljeg mogućeg grupnog procesa (ibid., str. 111, 119).
– Voditelj grupe kontrolira proces postavljanjem → teme i propisivanjem određenog → ustroja (ibid., str. 113).
– Pomoćna pravila kao sredstvo intervencije služe podršci grupnom radu.
Kako se postiže ta dinamička ravnoteža između „Ja“, „Mi“ i „Ono“ u grupi ili školskom razredu, kako se u takvoj grupi ostvaruje vodstvo (ibid., 1975, str. 161), i kakvu ulogu mogu imati participativno vodstvo i selektivna autentičnost (ibid., str. 189) objašnjava se u daljnjim poglavljima ovog sveska na primjerima iz prakse. Ti metodološki aspekti, međutim, nisu dio klasifikacijskog sustava. Te metodološko-teorijske osnove TCI-ja prenosile su se i podučavale u početnim godinama na tečajevima koji su se održavali u „Workshop Institute for Living Learning“ (WILL).
O tome je Raguse (1984, str. 55) rekao sljedeće: „Koncept TCI-ja čini se toliko raznolikim i toliko jasnim da se ponavljaju samo formacije Ruth Cohn [. . .]: aksiomi i postulati [. . .] kao nositelji humanističkog sustava vrijednosti i koncepta čovječanstva; pomoćna pravila kao grupne norme; koncept participativnog vodstva; ravnoteža; i tema.“ Raguse problem vidi u praktičnoj primjeni tih teorijskih formulacija. Prenošenje uvida stečenih na TCI tečaju u vanjsku stvarnost vlastitog područja rada nije lako. Pitanje glasi: „Kako možemo opisati TCI i kako možemo odgovoriti na pitanje što još nije TCI, a što više nije TCI?“ (ibid., str. 56). Od samog početka Ruth Cohn i drugi instruktori TCI-ja (tzv. „Graduates“) pridavali su veliku važnost svom stavu da je TCI i pristup (orijentacija vrijednosti kako je formulirana u aksiomima) i metoda (praksa grupnog vodstva i samovodstva).
Jednostavno praćenje naučenih metoda i pomoćnih pravila bez dijela s orijentacijom vrijednosti ne bi odgovaralo ciljevima koje je postavila Ruth Cohn u vezi sa socijalnom terapijom i razvojem ličnosti. Na temelju ranih publikacija i iskustava prikupljenih na odgovarajućim TCI tečajevima i radionicama, razvijena su razna vizualna pomagala koja prikazuju cjelokupni koncept TCI-ja za korištenje u nastavnom kontekstu. Cilj je bio opsežno razraditi pojedinačne gradivne blokove prema dva aspekta – pristupu i metodi – te pokazati kako su ta dva aspekta povezana.
Korišteni su razni termini kao što su „model“ (model životnog učenja), „metoda“ (metoda grupnog vodstva) ili „koncept“ (grupno-terapeutski koncept, grupno-pedagoški koncept, pedagoško-terapeutski koncept).
Metoda koja se često koristila u Švicarskoj 1970-ih (vidi Slika 1) pripremio je M. Zollmann. Ova ilustracija prikazuje relativni značaj različitih elemenata, idući od središta prema periferiji; „pristup“ se nalazi u sredini, a postulati su blizu aksioma. Središnji metodološki elementi nalaze se blizu središta; pomoćna pravila na periferiji. Model jasno pokazuje što se u to vrijeme smatralo dijelom TCI-ja i što se predavalo voditeljima TCI grupe.
Slika 1. Pristup i metoda TCI prema M. Zollmannu
2. Matzdorf i Cohn 1983./1993.
Zajednička publikacija Paula Matzdorfa i Ruth Cohn iz 1983. godine njihov je doprinos njemačkom priručniku Handbuch der Psychotherapie (Priručnik psihoterapije, svezak 2, ur. R. Corsini, str. 1272. i dalje). Ona predstavlja prvi sveobuhvatan prikaz cijelog „TCI sustava“ u jednom tekstu. Tamo je TCI predstavljen kao „edukacijsko-terapijski koncept“ (str. 1274.) i kao „kompas za humaniji život“. Autori su razlikovali teorijske osnove i metode. Ova rana publikacija, međutim, nije postigla veće priznanje izvan psihoterapeutskih krugova. Međutim, revizija pripremljena 1992. godine, s izmijenjenim naslovima poglavlja, ali s istom temeljnom sistematikom, objavljena u zborniku koji su uredili C. Löhmer i R. Standhardt pod naslovom TZI – Pädagogisch-therapeutische Gruppenarbeit nach Ruth C. Cohn (TCI – Edukacijsko-terapijski grupni rad prema Ruth C. Cohn), bila je mnogo pristupačnija. Godine 1993. Matzdorf je objavio svoju grafičku interpretaciju TCI sustava u obliku kuće.4 Vrijednosni sustav, predstavljen aksiomima kao kompas za metodičke radnje, činio je temelj kuće – na kojem su se nalazili postulati kao nadređena temeljna metodička načela. Daljnje metodičko-praktične smjernice činile su sljedeći kat, a na samom vrhu nalazila su se takozvana pomoćna pravila i daljnje tehnike poput igara i vježbi (koje nisu nužno specifične za TCI).
Ovaj model pruža pregled elemenata sadržanih u TCI-ju i pokazuje nužnost ukorjenjivanja metodičkog pristupa na razini vrijednosnog sustava (bez temelja ne može biti gornjih katova). Matzdorf sam kaže da ova slika ne pokušava prikazati sve važne sistemske povezanosti među različitim razinama. „Upravo kako elementi utječu jedni na druge nije prikazano u ovom modelu, iako se može objasniti pomoću ovog modela“ (Matzdorf, 1993, str. 342). U tu svrhu, Matzdorf detaljno razmatra međupovezanosti među elementima u tekstu predstavljajući TCI kao sveobuhvatan koncept obrazovnog djelovanja koji obuhvaća prikazane različite razine (vidi Slika 2). Ovo jasno izražava da je TCI više od samo „metode za vođenje grupa“.
Prikaz prikazan na Slici 3, poznat kao „Stablo“ Annedore Schultze (1995) 5, također se široko koristi.
Slika 3. Stablo od Annedore Schultze.
Schultze integrira povijesnu pozadinu i osobnu povijest Ruth Cohn u figuru. Ona kaže (1995, str. 17) da želi naglasiti „korijenje i grane“ TCI-ja. Osim aksioma, ti važni utjecaji čine korijenje stabla iz kojeg su se razvile metode: Postulati kao osnovna metodološka načela čine **deblo** stabla iz kojeg proizlaze daljnji metodološki elementi. Ovaj strukturni model koji sadrži → dinamičku ravnotežu kao i trokut „Struktura – Proces – Povjerenje“ leži u podnožju krune stabla; pomoćna pravila su plodovi.
Iz knjige Handbook of Theme-Centered Interaction (TCI), Mina Schneider-Landolf/Jochen Spielmann/Walter Zitterbarth (eds.)
S engleskog jezika prevela: s. M. Elizabeta Glasnović, mag. theol.
Photo by Natalie Pedigo on Unsplash
