Ignacije Antiohijski
Sveti Ignacije bio je apostolski otac i biskup u Antiohiji. Nakon više od trideset godina biskupske službe, zbog njegove su ga vjere u Krista uhitile rimske vlasti. Pod paskom stražara bio je odveden u Rim gdje je, bačen zvijerima, podnio mučeničku smrt. Na postajama do Rima susretao se s kršćanskim zajednicama koje je nastojao učvrstiti u vjeri u Isusa Krista. Odanle je čak uspio napisati pisma Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju, Rimu, Filadelfiji i Smirni te smirnskom biskupu Polikarpu. Pisao ih je nabrzinu, svjestan da će uskoro umrijeti.
Svako je pismo započeo ovim riječima: „Ignacije, zvan i Teofor“. Ignacije je prije svega htio biti Bogonosac. Isto je želio i naslovnicima svojih pisama: „Svi dakle, budite suputnici, bogonosci i hramonosci, kristonosci i svetonosci, u svemu urešeni zapovijedima Isusa Krista“ (Ef., IX,2). Poticao ih je na uzajamno poštovanje, ljubav, slaganje, zajedništvo i jedinstvo. Jedinstvo kojem je pravi temelj Isus Krist: „… jedinstvo ljubite, izbjegavajte razdore, budite nasljedovatelji Isusa Krista kao što je on Očev“ (Fil., VII,1). Također ih je poučavao da trebaju biti u jedinstvu sa svojim biskupima jer, „gdje je biskup, ondje je i zajednica, kao i gdje je Isus Krist, ondje je i Katolička Crkva“ (Sm., VIII,2). Bio je uvjeren „da je službu ravnanja zajednicom biskup primio ne za sebe, ni za ljude, ni za ispraznu slavu, već u ljubavi Oca i Gospodina Isusa Krista“ (Fil., I,1).
Taj čovjek velike vjere i brižni biskup silno je želio nasljedovati Isusa Krista sve do smrti, ali i u samoj smrti. Pišući Rimljanima koji su ga nastojali od nje izbaviti, ostavio je duboko svjedočanstvo čovjeka koji svoj život predaje za Krista: „Dopustite mi da budem nasljedovatelj muke svojega Boga“ (Rim., IV,3); „Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov“ (Rim., IV,1); „Pustite me da gledam čisto svjetlo; tek kada tamo stignem, bit ću čovjek“ (Rim., IV,2). Može li biti većega Bogonosca od onoga koji ne samo da propovijeda o Bogu i vodi zajednicu usmjerujući je prema Božjim zapovijedima, nego i čitavo svoje biće predaje Bogu?
Zanimljivo je da Ignacije, ni u trenutku najveće spremnosti na smrt, po uzoru na Krista, nije pomislio da je postao primjer savršena kršćanina. Upravo suprotno, vrlo je skromno napisao: „Ne zapovijedam vam kao da sam ja netko. Pa makar sam i okovan zbog imena [Kristova], ipak još nisam savršen u Isusu Kristu. Tek sada počinjem učiti i govorim vam kao svojim suučenicima“ (Ef., III,1). Ili pak: „Pohitali ste vidjeti mene koji se uzdam uz vaše molitve u Rimu sa zvijerima boj biti i tako postati učenik“ (Ef., I,2). Ima još mnogo sličnih citata iz kojih je vidljivo da je Ignacije, taj prekaljeni biskup koji je više od trideset godina učio svoje vjernike da postanu Kristovi učenici, smatrao da sâm ima još mnogo toga za naučiti, premda je znao da mu vrijeme za učenje istječe. No, učeništvo o kojem je govorio nije bilo vezano za vrijeme, nego za iskustvo smrti, po kojoj će, kako je bio čvrsto uvjeren, postati pravi učenik.
Ignacije je, osim pouzdanja u Gospodina za kojega je imao snažnu vjeru da će ga u smrti susresti, imao potrebu i za ljudskim molitvama. Nije se sramio zamoliti ljude da mole za njega, da ga ohrabruju i potiču, pa čak i obaspu ljubavlju: „Potrebna mi je vaša u Bogu združena molitva i ljubav …“ (Magn., XIV,1); „… treba da me vi krijepite vjerom, poticanjem, strpljivošću i pravednošću“ (Ef., III,1). Vjernike kojima je pisao nije samo tražio da mole da izdrži do kraja, nego i da se na putu prema mučeništvu „ne izgubi u hvastanju“ (usp. Tral., IV,I). Kao što je za života bio siguran da biskupska služba nije nešto što bi donosilo ovozemaljsku čast, tako je i sada, pred vratima smrti, vrlo dobro znao da mučeništvo podneseno radi vlastite slave ne bi bilo pravo mučeništvo. Stoga je vrlo iskreno priznao: „Želim podnijeti mučeništvo, ali ne znam jesam li toga dostojan. Mnogima je nepoznata moja žestina, no ona me veoma silno napada. Potrebna mi je krotkost koja pobjeđuje kneza ovoga svijeta“ (Tral., IV,2).
Čitajući pisma svetog biskupa Ignacija svatko će, vjerujem, ostati zanesen njegovim primjerom i poželjeti da se i u njemu bar malčice ražari ignacijevska čežnja za posvemašnjim nasljedovanjem Isusa Krista i za sjedinjenjem s Njime. Dao nam Bog da u tim plemenitim nastojanjima nikada ne zaboravimo da suobličavanje Kristu, pa ni ono najradikalnije – sve do smrti – nema ništa zajedničko s ovozemaljskom slavom, a kamoli s hvastanjem. I, dao nam Bog da nikada ne izgubimo iz vida da su nam za suobličavanje Kristu, pa i ono najradikalnije – sve do smrti – potrebne molitva, podrška i ljubav zajednice vjernika.
Izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
