Ako vam je težak stijeg čestitosti,
utaknite ga u zemlju
gdje počivaju naše kosti;
mi ćemo ga držati!
Vaši pradjedovi
Božidar Prosenjak
Ima misli i riječi koje se, posve neprepoznate, gibaju u nama katkad kao ponornice, katkad kao izvori čiji će tanki mlaz postati rijekom. Takvim pojavama češći je uzrok duboka bol nego najsvjetlija radost. Kad se takve riječi pojave, one se ili šapnu ili kriknu… Nalik su na sjemenke koje u svoje vrijeme plod donose.
***
U ovoj Prosenjakovoj pjesmi riječima je tijesno, a mislima široko. Otkana u dubini pjesnikova bića, šiknula je u visine dotaknuvši najdublje u nama. Skupa s riječima u naslovu, u pjesmi je svega 25 riječi, a u tijelu pjesme, tj. bez naslova, ima svega devet punoznačnih riječi: pet imenica, tri glagola i jedan pridjev. To, naime, pokazuje koliko je, u prosječno obrazovanu hrvatskom govorniku, mnogo pologa i značenja u čestim ili rijetkim imenicama.
Štoviše, svaku takvu riječ mi osjećamo svim osjetilima, primjerice, riječ stijeg!
Već nam ta riječ kaže da je to izvorna hrvatska riječ za zastavu; ćutimo da je u toj riječi i okomica i ravnina, nešto što je stalno ili postojano, što stoji… U davnim se vremenima određeni broj ratnika ili vojnika skupljao oko stijega jer se brojno stanje vojske računalo po stjegovima ili banderijama (srednjovj. lat. banderium) ili barjacima (tur. bayrak), to jest ratna zastava. Kasnije će stijeg označavati koplje ili motku na koju se stavlja zastava. Gdje je zastava, tu je i trublja, kasnije i himna; tu su i pokliči, ali i duboka šutnja!
Uza riječ stijeg stoji pridjev težak, u dvama značenjima. Naime, stijeg je mogao biti od tvrda drveta ili čvrste kovine, dakle težak. Morao se držati uspravno i isto tako nositi, a svaki je dužinom premašivao i najvišega vojnika. K tomu, stijeg se nije smio izgubiti ni ukrasti, to bi bila sramota ne samo za one koji su ga čuvali nego za cijelu vojsku. Čuvali su ga najodličniji, najpožrtvovniji i najsposobniji.
Sada nam se valja prisjetiti doživljaja svojega mjesta urešena zastavama i dozvati sjećanja iz djetinjstva i mladosti te zastavama okićenih automobila, crveno-bijelim kvadratima na odjeći, radost zbog igre i pobjede… Kad hrvatski sportaši postanu prvaci, primjerice na velikim sportskim natjecanjima pa se uza stijeg podiže zastava naše zemlje i zazvuči himna u kojoj se slave ljepote domovine i radost što je to naša zemlja… Što osjećate kad gledate našu zastavu, recimo onu na Kninskoj tvrđavi? Zar ju vjetar ne njiše, miluje, drȃgā ili kovitla, udara i razvija?! Ne kuca li nam srce jače, postaje li dah dublji ili mirniji, zasuze li oči ili se rašire, naviru li sjećanja?!
To je zato što je zastava simbol, tj. svojstven i osobit znak ili „osobna iskaznica“ svake samostalne zemlje.
***
A što tek reći o zemlji?!
Pročitajte u Svetom pismu prvu rečenicu Knjige Postanka: U početku stvori Bog nebo i zemlju. U toj je riječi ime naše planete, tlo naše domovine, baština naših pradjedova, grobovi naših predaka, krajolik našega zavičaj i domovine, prah s našega ognjišta, prvi i posljednji naši koraci, sva naša stvarnost… Samo je duša iznad zemlje i praha.
Što reći o kostima?
Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!« (Post 2, 3). Koliko je tisućljeća prošlo od zapisa toga retka Knjige Postanka do suvremenih znanstvenih otkrića kako su kosti, i kada su godinama skrivene pod zemljom, svojevrsne „matične knjige” iz kojih se može iščitati spol, dob, podrijetlo i način smrti umrloga ili ubijenoga.
Što reći o pradjedovima?
Pjesnik pjesmu stavlja u usta svih pradjedova, ne samo jednoga; ne u usta očeva ili djedova. Doista, u lijepoj se našoj domovini malokad našlo dulje razdoblje mira, a ako je i bilo kakva-takva mira, bijaše to prividan mir: gdje nema istinske slobode riječi – osobito one domoljubne, zauzete i poduzetne – vlada tiranija. Teško je naći razdoblje u hrvatskoj povijesti, osobito novijoj, a da Hrvati nisu poslani u tuđe bitke i tuđe ratove ostavljajući kosti u tuđim zemljama… U rat se ne šalje ostarjele ljude, u daljoj prošlosti to su, demografski gledano, većinom ljudi koji su imali unuke i praunuke. Naime, nekad se ženilo i udavalo u cvijetu mladenaštva ili koju godinu ranije od punoljetnosti pa se pred mladencima prostirao najveći dio života: mogli su se okućiti te, s Božjom pomoću i svojim radom, podići djecu i dočekati potomke.
Međutim, pjesnik nije mislio na demografiju, on jasno smjera na obadva svjetska rata u kojima su izginuli hrvatski mladići i njihovi očevi, osobito na Drugi, tj. na Bleiburšku tragediju, na pokolj i ubijanje hrvatskih vojnika i civila, na križne putove diljem bivše države. O tome se pola stoljeća nije smjelo javno govoriti, broj stradalih i ubijenih nikada nije točno utvrđen, niti njihove grobnice, a procjene žrtava kreću se od pedeset do tristo tisuća.
Pod stijegom čestitosti prvi su oni koji su čisti, nevini i bespomoćni, a čestiti su oni koji brane takve jer oni će nositi stijeg pod cijenu života. To su unučad i praunučad manjega dijela bleiburških žrtava jer mnogi se mladići nisu stigli oženiti; tolike udovice nisu smjele zaplakati za mužem niti znati gdje mu je grob; tolike su djevojke godinama čekale u nadi da će im se zaručnik vratiti jednoga jutra; tolika su djeca osjećala stvarnu i jasnu bol prisjećajući se očeva ili bratova lika. Pradjedovi su sinovi onih koji su preživjeli prethodni rat ili poginuli ili robijali u „staroj“ Jugoslaviji, a nova je Jugoslavija progonima i mržnjom nadmašila staru i nije posustajala.
***
Psalmi, te pjesme odozgo, najljepše opjevali čestite nazivajući ih pravednicima iako je jedino Bog pravedan: Pravedan je Gospodin i pravednost ljubi, čestiti će gledat’ lice njegovo. (Ps 11, 7), ali hvaliti Boga „pristoji se čestitima.“ (Ps 33, 1c) jer Gospodin se brine za život čestitih, dovijeka će trajati baština njihova. (Ps 37, 18), ta Gospodinova riječ jamstvo je vječnoga života onomu tko ustraje u čestitosti. Biva nam očito da bez pravde nema čestitosti, bez čestitih nema ljudske pravde; pravednost i čestitost jamstvo su dobro uređena društva: Zaista, pravedni će tvoje ime slaviti, pred tvojim će licem boraviti čestiti. (Ps 140, 14). Pravednik se raduje u Bogu, „njemu se utječe, i kliču svim srcem čestiti.“ (Ps 64, 11b). Zapravo, lako je uočiti da je i čestitost stvar srca, a ne sposobnosti, znanja, vještina, hrabrosti ili podrijetla. Primjećujemo to po ustaljenim sklopovima riječi koji potvrđuju značenje: srcem čestitim (Ps 73, 1); svi čestiti srcem (Ps 94, 15), čestitima u srcu (Ps 97, 11; Ps 125, 4). U Izaijinu hvalospjevu čujemo: Ja, Gospodin, govorim pravo i naviještam čestito. (Iz 45, 19c), a evanđelist Luka o Josipu iz Arimateje kaže: I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; (Lk 23, 50).
***
Kad bismo samo napisali glagole redoslijedom kakav je u pjesmi: utaknuti, podržati i držati, vjerujem da bi svaki čitatelj uvidio smisao takva poretka glagolske radnje i mogao ga opisati i objasniti. To je zato što nam glagoli – sami po sebi – mnogo govore: primjerice, kad se što utakne, duboko u sebi znamo da se radnja događa odozgo ili unoseći, da to čini ljudska ruka. Kad se što podržava, znači da se to može činiti i odozgo i odozdo ili sa strane te da se može činiti i mišlju i djelom. Slično značenje ima i glagol držati (osnova gl. podržati), tj. imati što u rukama ili na dlanu, a prenesenih je značenja više: stajati iza koga, štiti koga, imati snažnu volju…
Tim je trima glagolima koji se doslovno tiču stijega, pjesnik pokazao put kako se čuva vjera, domovina, obitelj, prijateljstvo, zajedništvo u istini i ljubavi… Tako utaknuti ili staviti čin je koji traži pomnost, strpljivost, znanje; držati znači priječiti da što padne, moći i imati volju za to; glagol podržati uvijek će ovisiti o našoj savjesti i znanju što sve treba, a što ne treba podržati.
***
Zacijelo se ovaj Prosenjakov tekst može nazvati i zapisom, i aforizmom ili paradoksom. Izabrala sam naziv pjesma jer je vrijednosno iznad tih triju književnih oblika. Napisana je dvije godine nakon završetka Domovinskoga rata (1996. g.), rata u kojem su se rame uz rame, s krunicom oko vrata, zajedno borili očevi i golobradi sinovi. Prosenjakove riječi uklesane su na kenotaf[1] u zavjetnoj crkvi Sveta mati Slobode[2] koja se počela graditi u Zagrebu usred Domovinskoga rata.
Na blagdan Gospe Snježne (nazivane u našemu narodu i Gospom od Sniga i Ledenom Gospom) 5. kolovoza 1994., hrvatski su branitelji oslobodili Knin, nekoć prijestolnicu Hrvatskoga Kraljevstva. Lijepa je podudarnost da je u drugoj polovini 11. stoljeća, na blagdan Gospe Snježne posvećena prva kninska katedrala sv. Marije; poznate su i zapisane priče o ukazivanju Gospe od Sniga, primjerice Ljetni snijeg[3] Joze Vrkića.
U svega 25 riječi Prosenjakove pjesme sažeta je prošlost i budućnost hrvatskoga naroda: živjeti čestito i pravedno, vjerovati Božjoj riječi, ljubiti Boga i ljude. To se uistinu stječe u obitelji, tako i najmanja obitelj (roditelji i djeca) ili najveća zajednica (narod), čuvajući istinske vrijednosti ostaju svojima i postaju jačima.
***
Tako je Antun Gustav Matoš[4], prije više od stotinu godina, tješio sebe i svoje sunarodnjake prisjećajući ih hrabrih i velikih u hrvatskoj povijesti, naviještajući slobodnu Hrvatsku i jačajući vjeru u Boga ljubavi i utjecanje Majci Božjoj:
„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja…“
[1] Kenotaf (grč.: kenotáphion ≃ kenós: prazan + táphos): simboličan grobni humak ili grob podignut pokojniku
ili pokojnicima čija tijela nisu pronađena.
[2] Više na: https://zupa-duhasvetoga-jarun.hr/sveta-mati-slobode/
[3] https://www.vecernji.hr/kultura/18-prica-jozo-vrkic-ljetni-snijeg-196302
[4] Na Božić, 1910.
dr. sc. Nada Babić
Foto: Vlada Republike Hrvatske
Fotografija: Ante Vučković
