Je li normalno da se o dobru šuti, a o zlu govori? Zavrjeđuju li loši primjeri i ružni događaji da ih se na sve strane razglašuje, o njima piše u svim novinama i na svim društvenim mrežama, raspravlja u mnogim radijskim i televizijskim emisijama, na javnim tribinama, u privatnim razgovorima? Čini se da među nama ima previše lovaca na ružne vijesti, previše grlatih glasnogovornika negativnih događaja. Ponekad se stječe dojam da se različiti medijski subjekti natječu tko će koga preteći u objavi nekog skandaloznog sadržaja i tko će ga detaljnije obraditi. Jesmo li kao pojedinci i društvo postali ovisni o crnim vijestima, o pričama s mračnim, gdjekad užasnim epilozima?
Nismo li dobro zanemarili? Ne činimo li tako nepravdu dobrim ljudima i nismo li loši u prvom redu prema sebi kada prešućujemo brojne lijepe primjere i događaje u svojoj okolini, kada smatramo da dobri i pošteni ljudi, osobe koje žive skladnim životom, marljive i inventivne u svom radu, ne zaslužuju našu pažnju. Oni nam zapravo nisu zanimljivi. Njihova nam je priča dosadna, monotona. U dobru ne vidimo ništa uzbudljivo. Za razliku od zla, dobro ima neusporedivo manje glasnogovornika. Nažalost, rijetki su lovci na dobre primjere, lijepe i uspješne priče. Redovito ćemo naći ono što tražimo, vidjeti i čuti ono što želimo. Jasno, proizvođači i trgovci najviše će proizvoditi i prodavati ono što se najviše troši.
Zašto smo nezainteresirani za dobre i lijepe životne priče? Kakve smo to mi osobe ako nam više odgovara prljavi i zagušljivi društveni i medijski prostor nego čist i prozračan? Gdje je nestala briga o duhovnoj ekologiji? Na području duha ni traga zelenoj politici. Je li doista dobro dosadno, a zlo jako zanimljivo, sve dotle da na taj račun stvaramo viceve prema kojima je i u paklu zanimljivije biti nego u raju? Sa zlom je zabavnije! Nije li to užasan zaključak?! Beskrajno površan i pogrešan! Više govori o nama nego o onima koji stvarno žive u paklu, u zamršenim, onečišćenim i neprijateljskim odnosima prema Bogu i prema bližnjima, sebi i svijetu.
Zlo naprosto ne može biti bogatije, smislenije i privlačnije od dobra. Kada je nešto dobro onda ono nema veze s dosadom i monotonijom, već sa stalnom kreativnošću, maštom koja se nadahnjuje ljubavlju. To je trajno uzajamno ugađanje. Dobro je obilježeno povjerenjem i vjernošću osoba. Ono je uvijek plod susreta osoba koje se vole i složno rade na dobrobit šire zajednice. Dobro se uvijek dobru raduje. Dobro pokreće želja i čežnja za još većim dobrom. Ako netko vjeruje da je raj iliti nebo mrtvilo, silno se vara. Nebo je radost, gozba, susret i uživanje u blizini prijatelja. Tko misli da je zanimljivije u paklu, tamo gdje se svađa i proklinje, bježi od Boga i ljudi, taj sam sebi bira konačno prebivalište.
Treba li zlo skrivati i prešućivati? Ne! No ne treba mu ni pomagati, a još manje ga treba častiti. A to se čini kada mu se posvećuje ogroman publicitet i kada se njime kite naslovnice i pridobivaju čitatelji, slušatelji i gledatelji. Misliti da je dobro normalno i da se ono podrazumijeva, a da o zlu treba glasno, nadugo i naširoko da ga se jednostavno prokaže i iskorijeni iz društva, do kraja ne drži vodu. Nisu rijetki, nažalost, oni koji zlom razbuktavaju svoju maštu, na zlo se lako lijepe, za zlim se primjerima povode, njima nadahnjuju. O zlu stoga treba odgovorno i s mjerom govoriti i pisati, vodeći računa osobito o ranjivim skupinama u društvu.
Na zlo treba upozoriti, na nj treba i ukazati, protiv zla se treba boriti, no nikada se ne bi smjelo nad zlom likovati, na zlu zarađivati, zlom se zabavljati, zlom zatamnjivati, omalovažavati i zanemariti dobro jer ono je jedini istinski lijek protiv zla.
U dobro treba puno više ulagati, ne treba ga izmišljati, samo iskreno i uporno tražiti i, kad ga nađemo, a nemoguće je da ga ne nađemo, tako predstaviti kako ono zaslužuje. Oni koji u Boga vjeruju, oni koji se primjerom i životom Isusa Krista nadahnjuju znaju da se zlo i Zli samo dobrim može pobijediti. Tama se pobjeđuje svjetlom!
prof. dr. sc. Anton Tamarut
