Zdrava si, Marije, zdrav lilju pribili,
ki u parsi krije tvoj Sinak primili.
Na grišne se smili, puna si milosti,
duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti!
Da nam tvoj Sin prosti, moli ga, Kraljice
sunčene svitlosti prisvitla Danice.
Božja nevistice u Trojstvu Božjemu,
dobra odvitnice pri Sinku tvojemu!
Uzdahu mojemu priklon uho svoje,
u grihu mojemu, gdi cvilin, Gospoje.
Neka srce moje vazda želi k tebi,
gdino sveti stoje, da najden stan sebi.
Ove je riječi, prije otprilike 500 godina, napisao otac hrvatske književnosti, začinjavac, pjesnik i vjernik Marko Marulić. Ne znam gdje je to točno učinio, da li u Nečujmu ili baš kod Gospe od Prizidnica gdje je, sklonivši se iz gradske vreve, ne bi li našao mir duši svojoj, ali također i sklanjajući se od turske opasnosti, boravio.
Jeste li bili kod Gospe od Prizidnica? Neobično je to mjesto. Skriveno i
dragocjeno, kao onaj evanđeoski biser za koji će, onaj tko pozna njegovu vrijednost, sve dati. Zato je i danas dragocjeno doći na tako posebno mjesto. Mjesto molitve, pobožnosti, mjesto utočišta Gospi, mjesto gdje se ostavljaju brige i nevolje, a crpi s izvora milosti. Iskreno priznajem da volim doći u to malo svetište, u kojem se uvijek u nedjelju poslije Male Gospe okupljaju vjernici otoka Čiova, od Slatina do Okruka, pa i oni koji dođu izdaljega. Volim doći posebno zimi, kad nema nikoga, kad zapuše bura, i stati pod zid, u prančiok, ogrijati se, pomoliti se, promisliti nešto lijepo – i zapjevati!
To je mjesto posebno po svojoj povijesti, ali i po svome imenu. Prizidnice… pri zidu. Kad je netko pri zidu, onda prvo pomislimo da je ugrožen. Ali pri zidu je i onaj tko je oslonjen na zid, tko je došao osunčati se, skupiti snage i razbistriti misli i osjećaje. Koliko smo mi sami prizidu? Koliko smo ugroženi ne treba puno tumačiti. Uvijek je bilo i uvijek će biti Turaka koji tlače, koji progone i ne podnose. Kako u našim obiteljima, u našem narodu, a nažalost koji put i u Crkvi. Ima onih koji se ne boje Boga ni njegova imena, nego imaju svoje aršine kojima kroje svoju volju i pravdu, a sve što je bez Boga, nažalost, tako lako prijeđe u nepravdu, u zlo od kojega svi pate.
Ali, ako smo ugroženi, stisnuti pri zid, ima li skloništa? Ta tko od nas nije toliko puta, osjećajući se pri zid stisnut, zavapio za skloništem, ponajprije za skloništem vlastite duše! U doba Turaka i raznih progonstava Prizidnice su bile sklonište. Ostalo je to i danas. Sklonište ne da se pobjegne, nego da se izbistri, da se iskreno pred Boga iznese sebe i svoj život, svoje bližnje, da se otvori srce i kroz post i zavjet, Bogu preda sebe i sve svoje. A sve to po rukama Blažene Djevice Marije, Majke Isusove.
Koliko je molitava na tom mjestu, pred likom majke Marije, izgovoreno? Koliko je suza proliveno, koliko vapaja upućeno nebesima, koliko pjesama ispjevano? O tome svjedoče slike i makete brodova, zavjetni darovi pomoraca, ali i suze i vapaji onih koji skrovito danas tu navrate, i pjesme koje odjekuju s litice nad morem. I svi koji do Gospe od Prizidnica svrate, vjerujem, sretniji se kući vrate! Jer, tu kao da je u kamen uklesana jeka molitve u pjesmi, poput one što je na starom hrvatskom jeziku tako skladno ispjeva veliki Marko Marulić. I sâm sam neke pjesme napisao kod Gospe od Prizidnica. I to mi je drago. A još bi mi bilo draže da svatko tko osjeti potrebu za odmorom duše, prošeta do maloga, skrivenog svetišta nad morem i da ondje ispjeva svoju pjesmu Gospodinu Isusu i njegovoj Majci, Božjoj nevistici u Trojstvu Božjemu. A on, Spasitelj, neka svaku našu molitvu i pjesmu posluša i usliši.
TVD, 15. rujna 2011.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “Mrvice s tvoga stola”, CUS, 2017.
