Crkva, dakle, nije samo Božje sredstvo nego i više od toga: Crkva je način Kristove prisutnosti među nama, odnosno obličje Božjeg spasenja među ljudima (E. Schillebeeckx), u kojoj su isprepletene hijerarhijske funkcije s karizmama. Utjelovljenje Sina Božjega je “Božji ulazak u vrijeme i prostor”. Kristovo vazmeno otajstvo (muka, smrt i uskrsnuće), kao objektivni događaj spasenja, povijesni je događaj, a znamo da je povijest nepovratna. Ako je u Crkvi moguća subjektivna primjena spasenja po Kristovu djelovanju, onda je nužno jedno natpovijesno počelo, koje se sakramentalizira u vidljivom činu Crkve. To ndt-povijesno počelo je sam Krist, osobno. Budući da je on utjelovljeni Bog, već u njegovim povijesnim činima postoji nadpovijesno počelo, jer su to osobni čini Sina Božjega i kao takvi nadilaze vrijeme i prostor. Ukorijenjen u Bogu, Kristov čin spasenja nije samo prošli događaj nego ostaje trajno prisutan u proslavljenom Kristu.
Budući da smo mi ljudi (još uvijek samo ovozemaljski ljudi!) u vremenu, a Krist je iznad vremena, njegovo nas spasenje može “dohvatiti” preko simbola! Stoga odnos između Kristova spasenja i nas ne smijemo shvaćati kao neku vezu između davno prošle žrtve križa i našeg povijesnog trenutka, nego kao odnos između proslavljenog Krista i nas! A sakramenti su upravo simboličko-obredni način toga susreta, u kojemu se s Božje strane očituje njegova ljubav prema nama, a s naše strane vjerom i ljubavlju odgovara na Božji dar. Sve se to događa u Crkvi i po Crkvi. Sakramenti su, dakle, istodobno čini milosti (Božji nezasluženi dar, Božja ljubav i prijateljstvo) i izraz našeg bogoštovlja i svetosti Crkve.
Podsjetimo se, načas, da se ljudski duh simbolički izražava služeći se elementima uzetim iz tvarnoga svijeta. To omogućuje dublje religiozno iskustvo, osobito kad izvanjski oblik bogoštovlja primjereno izražava unutarnji stav. Stoga ni sakramenti ne mogu biti samo čini zajednice, nego su prije svega osobni čini u zajednici Crkve, i to osobni Kristovi čini i osobni čini primatelja sakramenta u Crkvi, koja je predstavljena barem u osobi djelitelja sakramenta. Sakramenti su prošnja i dar. Zapravo, ako pobliže pogledamo liturgijsko ustrojstvo svih sakramenata, uvidjet ćemo da su sastavljeni od prozbenoga (deprekativnog) i od milosno učinkovitoga (indikativnog) dijela. Dakako, Krist kao tvorac spasenja ostaje naspram svakoj ljudskoj zasluzi slobodan. Kako su sakramenti Kristovi čini, oni mogu djelovati snagom samog čina (ex opere operato), to jest snagom Kristove djelotvorne prisutnosti.
Pođimo sada još korak dalje. Ako je Krist ustanovio vidljivu Crkvu kao “znak i sredstvo spasenja među ljudima”, nije li logično da je u toj Crkvi htio i pojedine čine koji će to spasenje aktualizirati? A ako je htio (i ustanovio) sakramente kao događaje spasenja, razumljivo je da trebaju posredovati božansku snagu (milost) koja je vlastita njegovu djelu spasenja. Crkvi vjeruje da sakramentalna simbolička radnja (antropološka datost) od Krista dobiva nadnaravnu djelotvornost (teološka datost), koja je u dinamičkom jedinstvu s obrednim činom i sakramentalnom riječju službenika Crkve. Ovakvo shvaćanje moglo bi se osvijetliti usporedbom sa glazbom koja započinje od autora ali se ostvaruje tek suradnjom osobe koja svira i instrumenta u određenom prostoru. Tako i sakramenti imaju svoga autora (Krist), osobu (službenik Crkve) koja govori i djeluje (vrši određeni sakramentalni čin, riječima i gestama), u određenom prostoru i vremenu (u Crkvi), na spasenjsku (milosnu) korist vjernika (primatelja sakramenta).
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
