Dobro došli na portal Mreže Riječi

„Spoznali smo da je Krist Božji prvorođenac, Logos, u kojemu udjela imaju svi ljudi“

Justin

U Razgovoru s Trifunom Justin je opisao dugi put kojim je prošao tražeći istinu u raznim filozofskim školama svojeg vremena. Na koncu je, potaknut savjetom starca kojeg je susreo na obali mora i s kojim je dugo, dugo razgovarao, počeo čitati Sveto pismo te je, obrativši se, otkrio da se prava istina nalazi u kršćanskoj vjeri (usp. Razgovor s Trifunom, 2,1-8,2). Za razliku od mnogih drugih kasnijih obraćenika koji su postali veliki teolozi i vrlo često biskupi, Justin nije postao ni svećenik. Ostao je vjeran svojem prvotnom pozivu filozofa, „ljubitelja istine“ (1 Apol., 2,1), s jednom važnom promjenom: sada je naučavao „filozofiju“ za koju je zaključio da je „jedina sigurna i spasonosna“, onu proizašlu iz ljubavi koja se u njemu rasplamsala „prema prorocima i Kristovim prijateljima“ (Razgovor s Trifunom, 8,1). Za Isusa Krista, Sina Božjega, Justin je oko 165. godine podnio mučeničku smrt (usp. Acta s. Iustini et sociorum).

U ovom drugom napisu o svetom Justinu također ćemo se posvetiti njegovim mislima o utjelovljenju. U prošlom smo tekstu vidjeli kako ga je tumačio Židovu Trifunu i njegovim prijateljima, a sada nas zanima što je o toj temi napisao u dvjema apologijama upućenima caru Antoninu Piju i dvojici njegovih sinova, jednom zakonitom a jednom posvojenom, senatu i čitavom rimskom narodu (usp. 1 Apol., 1,1).

Zaronimo li malo dublje u Justinovo „dokazivanje“ kršćanske vjere da je Isus Krist Bog koji je postao čovjekom, „pravi Sin Božji“ koji se „zaista rodio“ (Isto, 13,3), „Sin, Logos“ koji se „utjelovio i postao čovjekom“ (Isto, 32,10), možemo uočiti nekoliko zanimljivosti vezanih za način na koji je to tumačio onima koji su bili odgojeni i dobro obrazovani u helenističkoj kulturi.

Kao prvo, Justin je i njima, koji nisu dobro poznavali Stari zavjet, a ono što su znali o kršćanstvu činilo im se praznovjernim i besmislenim, govorio o tome da su se u Isusu Kristu ostvarila starozavjetna proroštva: „No upravo u proročkim knjigama nalazimo naviješteno kako će naš Gospodin Isus Krist doći, roditi se od djevice i odrasti do muževne dobi, kako će liječiti svaku bolest i nemoć te uskrisivati mrtve, kako će ga mrziti, ne poznavati i raspeti, kako će dakle umrijeti, uskrsnuti i uzići na nebesa, kako on jest i zove se Sin Božji; kako će neke poslati među sve narode da ovo propovijedaju te da će u njega ljudi, osobito pogani, vjerovati“ (Isto, 31,7). U prilog istinitosti utjelovljenja Sina Božjega Justin je, među ostalim, iznio poznate nam retke iz Knjige proroka Izaije o mladici koja će isklijati iz panja Jišajeva (usp. Iz 11,1.10; 1 Apol., 32,12-14) i o djevici koja će začeti i roditi sina te ga nazvati Emanuel – s nama Bog (usp. Iz 7,14; 1 Apol., 33,1-4). Ukazao je pritom i na retke iz Matejeva i Lukina evanđelja, kojima je pokazao da se obistinilo ono što su proroci naviještali (usp. Mt 1, 20-23; Lk 1, 28-34; 1 Apol., 33,5-8). Potom je donio sljedeći zaključak: „Držim da ćete se i vi složiti kako proroci nisu nadahnuti nikim drugim doli božanskim Logosom“ (1 Apol., 33,9). Ovdje je vrijedno uočiti Justinovu nutarnju sigurnost da će njegovi čitatelji razumjeti i složiti se s onim što im je, zbog posve drukčijeg svjetonazora i drukčijih vjerovanja, moralo biti teško razumljivo i prihvatljivo. S velikim povjerenjem u Boga usudio se otvoreno govoriti o kršćanskoj vjeri.

Druga zanimljiva stvar jest da je Justin, nastojeći svojim adresatima približiti vjeru u utjelovljenje, posegnuo i za usporedbom kršćanskih istina i poganskih mitova: „Kada kažemo da je Logos , Božji prvorođenac, rođen bez tjelesnoga sjedinjenja, tj. naš učitelj Isus Krist (…) ne iznosimo ništa nova u odnosu na one što ih vi nazivate Jupiterovom djecom“ (Isto, 21,1); „I to što držimo da je rođen od djevice, zajedničko nam je s onim što vi držite o Perzeju“ (Isto 22,5). Takvim usporedbama, koje nas na prvu doista mogu iznenaditi, pa čak nam se možda i učiniti bogohulnima, Justin nipošto nije htio reći da su poganski mitovi istiniti; štoviše, htio je pokazati suprotno. No važno je uočiti da se nije bojao povući neke paralele između po sebi posve nespojivih sadržaja, a sve s ciljem da u onima koji su pristajali uz poganska vjerovanja otvori prostor za obraćenje te za razumijevanje i prihvaćanje kršćanske vjere.

Treća važna specifičnost Justinova govora o utjelovljenju jest njegovo ukazivanje na dodirne točke između filozofskog i kršćanskog nauka o Logosu. Logos je u nekim pravcima antičke filozofije bio shvaćan kao razumski princip koji upravlja čitavim kozmosom. Justin se, opet s istim ciljem – da ga njegovi čitatelji mogu razumjeti i, u konačnici, prihvatiti ponudu spasenja  po Isusu Kristu (usp. 1 Apol., 33,7-8; 63,15; 2 Apol., 6,4-5) – nadovezao i na ta uvjerenja. Stoga u njegovim apologijama mnogo češće negoli u Razgovoru s Trifunom nalazimo govor o utjelovljenju Logosa, ali kojega jasno naziva i „Božjim prvorođencem“ i „Božjim Sinom“ (usp. 1 Apol., 46,2; 63,4.13-14), tvrdeći da je „suvječan“ Ocu  (2 Apol., 6,3) i sam „Bog“ (1 Apol., 63,14).

No u Justinovim apologijama, osim mjesta na kojima je poučavao svoje čitatelje da se Logos utjelovio, nalazimo i mjesta u kojima je govorio o djelovanju i prisutnosti Logosa u stvorenom svijetu i prije negoli „Riječ [Logos] tijelom postade“ (Iv 1,14). S jedne je strane tvrdio da se Logos, po kojem je Otac „sve stvorio i uredio“ (2 Apol., 6,3) ukazivao u starozavjetnim teofanijama (usp. 1 Apol., 63,9.13.15-16) a s druge da je „Logos prisutan u svakome čovjeku“ (2 Apol., 10,8), da je on „Krist Božji prvorođenac, Logos, u kojemu udjela imaju svi ljudi“ (1 Apol., 46,2).

Na koje je točno ljude Justin ovdje mislio?

Mislio je na sve one koji su „prije Krista (…) živjeli prema Logosu…“ (1 Apol., 46,4). Njih je čak nazvao kršćanima (usp. Isto). Evo i nekih konkretnih osoba koje je poimence spomenuo: „Oni koji su živjeli prema Logosu kršćani su, makar ih se smatralo bezbožnicima, kao što su među Grcima Sokrat, Heraklit i drugi takvi, a među barbarima Abraham, Ananija, Azarja, Mišael, Ilija i još mnogi drugi…“ (Isto, 46,3). Justin je naime bio uvjeren da „sve što su filozofi ili zakonodavci izvrsno rekli ili domislili, to su istraživanjem i razmišljanjem uspjeli zahvaljujući dijelu Logosa koji je u njima“ (2 Apol., 10,2). Nadalje, smatrao je da su „oni koji su živjeli prije Krista i koji su ljudskim silama nastojali razumski protumačiti i razmatrati zbilju, vođeni (…) pred sudišta s optužbom da su bezbožni i praznovjerni“ (Isto, 10,4). Među njima je kao izvrstan primjer onih koji su prije Krista živjeli prema Logosu, premda su ga tek djelomice poznavali, isticao Sokrata koji je neumorno govorio protiv lažnih božanstava o kojima su pripovijedali pjesnici i koji je za to bio spreman umrijeti (usp. Isto, 10,5-8).

Za sve one koje je nazvao „kršćanima“ prije Krista, Justin je imao samo riječi pohvale. No premda je tvrdio da su oni, „zahvaljujući u njih posijanu sjemenu Logosa, mogli vidjeti zbilju“, odmah je potom dodao: „ali tek nejasno“ (Isto, 13,5). Oni, naime, prema Justinu, „nisu spoznali puninu Logosa, koji je Krist“ i upravo se zbog toga događalo da su si „često (…) međusobno protuslovili“ (Isto, 10,3). Jer, piše dalje Justin, „jedno je sjeme nečega i predodžba dana prema sposobnostima, a drugo je sama ta stvar za koju je omogućeno dioništvo i oponašanje prema milosti što dolazi od njega“ (Isto, 13,6). U drugom dijelu navedene rečenice Justin je mislio na kršćane koji su, upoznavši utjelovljenog Logosa Isusa Krista i povjerovavši u njega, „spoznali puninu Logosa“.

Usuđujemo li se tu prepoznati sebe?

Ako se usuđujemo, a nadamo se da je tako (dakako, s poniznom sviješću da Boga kakav je u sebi nikada nećemo moći dokraja spoznati), bilo bi dobro da ne previdimo da je Justin smatrao važnim istaknuti da je spoznaja punine Logosa, Isusa Krista, milost. Milost Boga koji nam daruje, nudi i obećava dioništvo u svojem životu i milost Boga koji nam daruje snagu da ga nasljedujemo. Milost koja nas, osim toga, obvezuje i na to da budemo otvoreni za spoznaju „da je Krist Božji prvorođenac, Logos, u kojemu udjela imaju svi ljudi“ (1 Apol., 46,2) i za prepoznavanje Logosove prisutnosti u onima koji ga još nisu spoznali u punini, nego ga tek nejasno naslućuju.

izv. prof. dr. sc. Andrea Filić


Fotografija: Ivana Grabić