Čovjek je složeno i slojevito biće koje neprestano stvara svoj vlastiti odnos spram sebe samoga i svijeta koji ga obuhvaća i kojeg on obuhvaća. Ako smo ovu rečenicu više puta ponovili, ni to još nije dovoljno, jer nam je želja da ju uvijek iznova naglasimo. Svako pojednostavljivanje čovjekove osobe je jednako osiromašivanju, prešućivanju, a time i nijekanju stvarnoga čovjeka kakva susrećemo u sebi i u drugima.
Referentna točka takve složenosti i odnosa je čovjek sam i to je ono što nam nerijetko prolazi neopaženo. Jedna ista spoznaja se dalje razvija u različitim interpretacijama kada prođe kroz pojedinca čija je osobnost oblikovana njegovim iskustvima, bojama osjećanja i viđenja stvari kako ih samo on vidi. Na koncu, kada ta ista spoznaja prođe kroz filter jedne pojedinačne osobnosti, ona može doći do sasvim oprečnih zaključaka u odnosu na drugog pojedinca. To je još jedan od razloga zašto znanost ne može biti konačan odgovor na naša egzistencijalna pitanja. To ne znači da ona ne doprinosi mogućnosti odgovora. Matematiku primjerice jedni mogu vidjeti kao zagonetku brojki koju svojim naporima mozganja valja odgonetnuti, a drugi kao onu u kojoj se krije mistična harmonija kozmosa koja osim zagonetke naslućuje i autora zagonetke. Zanemarujemo da trebamo i jedne i druge. Ono što se često želi krivo nametnuti jest da naslućivati autora zagonetke prijeći pokušaj njezina odgonetavanja. Stvar može biti upravo suprotna. Naslućivati autora također može učiniti znanstvenika, ne pojednostavljeno dodatno motiviranim, nego ‘krajnje zaokupljenim’ (P. Tillich) onim što istražuje. Drugim riječima, takav znanstvenik ne gubi iz vida da treba ‘obratiti pažnju na ono nedosežno, da postoji više od spoznatoga i da osim što mora ispitivati ne može obnevidjeti na Onog tko je usadio u njega ispitivačku tjeskobu’. (A. J. Heschel)
Ta zadaća se ne tiče samo znanstvenika, nego i onih koji primaju znanstvene napore i spoznaje. Jedna od licemjernih stavova prema znanosti koju se može čuti ili pročitati jest napad i u isto vrijeme blagodatno uživanje znanstvenih dosega na bilo kojoj razini. Susret sa znanošću počinje čim smo upalili svjetlo u sobi, sjeli u automobil, posjetili liječnika (…). Svaki napredak ima svoju cijenu: Čim je čovjek otkrio vatru otvorio je mogućnost da od nje netko strada. Ako znanost ima svoju pogubnu stranu to nije razlog da je odbacimo na isti način kako i vjera može biti nezdrava i destruktivna. Pritom ne držimo da ih treba odbaciti, nego trebamo dobru znanost i trebamo zdravu vjeru, a one se ne susreću nigdje već u čovjeku. Trebamo dakle, zdrava čovjeka. Na tom putu nije važna isključivo vjera ili obiteljski moral kako se danas, čini se, često u javnom diskursu želi pojednostaviti. Važan je i čist zrak, nezagađena hrana, djeca, mladi, radnici, umirovljenici, obitelj, obrazovanje, (…) ukratko, sve je važno.
Pa zašto onda baš taj zdravi čovjek u tolikoj mjeri izostaje i zašto toliko slomljenih egzistencija? Zdrav odnos spram života uključuje i prihvaćanje da nemamo sve odgovore ili da imamo odgovore koji ‘ne ušutkuju pitanja’ (S. Kušar). Izostanak odgovora nas ne priječi da ih tražimo, nego nas osposobljava da ‘lučimo kazivo od nekazivog’ (A. J. Heschel) i pripremimo prostor za razumijevanje da se upravo u slomljenoj egzistenciji događa život koji je stvaran. To je život koji se događa nama te smo i mi njegovo događanje. Ako dakle ja jesam i moj život jest i ja u njemu, na koji način tada Evanđelje biva moje jesam? Ono upravo nije ništa drugo već mogućnost da mi se Bog objavi kao onaj koji jest i ja sām u njemu kao onaj koji jesam. Evanđelje je dakle biti s Bogom, s njim koji jest ja koji jesam. Ne dakako jednako kao Bog, jer on naprosto jest, a mi jesmo pogođeni slomljenošću i rascijepljenošću u sebi između bitka i nebitka. Ta napetost se neprestano u nama događa i nju moramo izdržati. Odbaciti tu zadaću jednako je odbacivanju života koji je stvaran. Stoga ako u vjeri pristajem na to da je Bog ‘onaj koji jest’, da je Bog stvaran, onda me se ta spoznaja bezuvjetno tiče. Ona me se tiče i tako da neprestano i pažljivo brinem o prostoru svoga bića u kojem je moguće susresti Boga koji je stvaran. Preduvjet za to je živjeti neotuđeno svoje ja, neotuđen život, nego stvaran ja i stvaran život.
Što mislimo pri sintagmi stvarnog Boga bit će jasnije u nastavku ovog promišljanja. Svoditi Boga na nalogodavatelja zabrana i dopuštenoga je grubo pojednostavljivanje tako temeljne stvarnosti u kojoj stojim ja sa svojim slomljenim životom i svojim slomljenim biti. Treba li taj lom iscjeljenja, toga ne znamo. Možda je to jedina pukotina našeg bivanja s Bogom i naša jedina šansa. F. M. Dostojevski je najviše pisao o onome što je u čovjeku slabo, bolesno i slomljeno jer je od tamo vikao najveći vapaj za spasenjem. Ali kakav lijek tražiti ili kakva liječnika?
Približiti se ljepoti ili prokletstvu, čovjekov je poriv da dođe do odgovora na koju god stranu krenuo, makar on bio poguban za njega samoga. Međutim, katkada smo u stanju zapriječiti si bistrinu vida jer već unaprijed zadajemo kakav odgovor nas treba čekati na kraju. Hrabrost je tražiti odgovor kakav je on u sebi, a ne kakvog bismo mi htjeli. Drugim riječima, hrabrost je tražiti Boga kakav je on u sebi, a ne kakvog bismo mi htjeli. Paul Tillich bi to nazvao ‘hrabrost za Bitak’. Takve hrabrosti, čini se, u vjerskim krugovima danas nema ili je ima jako malo. Radije se sreće prilagodba wellness kulturi, kako društva tako i vjere. Teško se može naići na traženje Boga sa spremnošću da nam se odgovor na to pitanje možda neće svidjeti. Uključivanje i te mogućnosti odgovora je nužna jer i ona pokazuje da je riječ o stvarnom traženju. Ono dakle uključuje izložiti se traženju Boga kao i mogućnosti da njegovi odgovori ne budu očekivani, unaprijed smišljeni ili željeni. Uključivanje i te mogućnosti nas štiti da se ne zateknemo u velikoj prevari života koju smo odigrali sami protiv sebe jer nismo živjeli svoj život ondje gdje je on stvaran, nismo živjeli sebe ondje gdje smo mi stvarni, a tako ni susreli stvarna Boga. Bogu čiji nam se odgovor možda neće svidjeti se još uvijek može vjerovati i možda još i više.
Evanđeoska poruka nas u tom promišljanju samo ohrabruje. Zar je Krist Bog koji nam se sviđa? Zar su raspeta Boga ljudi čekali? Zar Bog koji na križu slab i nemoćno pribijen na križ može nešto promijeniti u našem životu? Baš takav Bog može, jer je on odgovor koji mi se ne sviđa i baš zato vrijedan povjerenja.
Gotovo su nepodnošljive sladunjave utjehe vjere naširoko raširene po svim zakutcima naših vjerovanja gdje se susreće pripitomljeni Bog i umjetno zasađeni čovjek u svom umjetnom vrtu duhovne zbilje. Društvo nas u tome može poduprijeti jer i samo nudi konstrukte lažne inteligencije, lažne ljepote i brojnih drugih smišljenih laži. Takav prostor ne trpi stvarnost života, stvarna čovjeka i Boga sama. Još jednom iskrsava misao: Sasvim smo zainteresirani za Boga jer smo zainteresirani za čovjeka i sasvim smo zainteresirani za čovjeka jer smo zainteresirani za Boga. (H. Küng) Slika Boga može pospješiti mizantropiju prema onome što je stvarno u čovjeku zanemarujući pritom da je tek takav čovjek – jedini moguć. Slika Boga može podcijeniti čovjeka ponudivši mu lagana rješenja u odnosu na njegova teška pitanja ili ga porobiti silom nametnute krivnje. Životni lomovi su ono najdublje u nama i upravo u tom procjepu progovara stvaran Bog. Njegovu logiku treba podnijeti jer odveć često ‘naše misli nisu njegove misli’. (Usp Iz 55,8) Ali to je biblijski Bog, Kristov Bog kojem se vjeruje, još i više, jer nije tvorevina lažnih okova zbilje, nego Bog koji se objavljuje u ranjenoj egzistenciji ljudskog postojanja. Naše vlastite prijevare su primamljive, ali još uvijek prijevare, u kojima naš stvaran život i naše stvarno ja, a time i naš stvaran Bog, ne obitavaju.
dr. sc. Kristina Vujica
Fotografija: Ante Vučković
