Svaka osoba ima individualan način nošenja s gubitkom i potrebno je otkriti koji način najbolje djeluje kod nas, a da nam služi za emocionalni oporavak i rast. Nekim ljudima se aktiviraju mehanizmi negacije samog događaja, i potrebno im je dati vremena za prihvaćanje realnosti. Nema potrebe požurivati ih dok god sami ne budu sposobni prihvatiti gubitak. Nećemo reći gubitak, nego transformaciju odnosa s pokojnikom. Naime, postoje ljudi koji su izgradili jače „veze“ s osobama dok su žalovali za njima, te su preko raznih tehnika uspjeli postići duševni mir koji nisu imali dok su osobe bile živa.
Drugim riječima, smrt ne znači nužno prekid odnosa. Na ovim postavkama se razvio i novi pristup u shvaćanju žalovanja, a to je pristup neprekinutih odnosa.
No, iako za velik broj ljudi smrt ne predstavlja prekid odnosa s pokojnikom, smrt zasigurno znači njegovu transformaciju. U svrhu što boljeg nošenja s novonastalom situacijom i što boljeg izgrađivanja odnosa s preminulom osobom, psihologija, a posebno pristup neprekinutih odnosa u žalovanju, nudi određene tehnike.
- Razgovor s preminulom osobom. S pokojnikom se može razgovarati kao i dotada, koristeći različite simbole ili mjesta koji nas podsjećaju na pokojnu osobu. „Jedna od korisnih tehnika u provođenju terapije s tugujućima je tehnika “prazne stolice” iz geštalt terapije. Ono što je specifično za tu tehniku jest da se osoba ne obraća terapeutu i ne priča njemu o pokojniku, već zamišlja da govori izravno umrloj osobi u sadašnjem vremenu. Druga tehnika, koja predstavlja prihvatljivu alternativu praznoj stolici, sastoji se u tome da klijent sjedi na stolici, zatvorenih očiju i zamišlja da razgovara s pokojnikom. Sljedeća tehnika je psihodrama s igranjem uloga. Od osobe se zatraži da igra i sebe i ulogu umrle osobe te da vodi taj razgovor dok se određeni konflikt ne riješi. Ponekad se u ostvarenju ciljeva terapije koriste fotografije pokojnika. Od osobe se zatraži da donese najdražu fotografiju pokojnika, koja se zatim koristi da bi se potaknulo sjećanje i osjećaji, a ponekad se može upotrijebiti i kao usmjerenje za razgovor s umrlim u sadašnjem vremenu.“[1]
- Razgovor o pokojniku, bilo s osobama koje su pokojnika poznavale, bilo s osobama koje ga nisu poznavale. Na ovaj način pokojnik ostaje živ u našem sjećanju, te se događa proces primanja i pružanja socijalne podrške u procesu žalovanja. To je posebno važno za djecu, da uz iskustvo gubitka dobiju i iskustvo zajedništva i socijalne podrške osoba koje su im bliske.
- Posvješćivanje uloge pokojnika u našem životu (kao moralnog kompasa, kao emocionalne podrške). Sjećanje na one resurse koje nam je pokojnik svojim životom omogućio, i ponašanje u skladu s tim.
.
[1] https://www.istrazime.com/klinicka-psihologija/terapija-u-procesu-tugovanja/
