Kad susretnem majku vukovarsku,
molitveni dotaknu me zvuci,
osnaži me ponosom i sjetom
i krunicom u drhtavoj ruci.
U koloni sjećanja poteku,
svaki korak svoju priču ima,
Vodotoranj brižno čuva rijeku,
nosi zavjet srca materina.
Praskozorje novu nadu budi,
svjetlost silna svu joj dušu protka,
suza krene iz umornog oka,
zrcali se rana preduboka.
Gleda majka u to bijelo polje
gdje križevi k’o zvonici stoje,
k’o stjegovi k nebu uzdignuti
za slobodu svetu podignuti.
Traži sina što ga zlotvor ubi,
iz grudi joj iščupano cvijeće,
al’ hrvatska ruža, divna, cvate
i nitko je pogaziti neće.
Križnim putom sinu svomu hrli,
sve križeve bijele nježno grli,
zazivajuć’ dragu Gospu svetu
nek je prati u njenom trpljenju.
Ti si Gospe, ispod križa bila,
raspetog si Krista pozdravila,
ljubav te je do neba uzdigla,
Djevo slavna, majko uzorita!
Nek po tvomu proslave se sinu
vitezovi koji časno zginu,
za slobodu svetu i predivnu,
za ljubljenu našu domovinu.
Zažubori duša molitvom i pjesmom,
nebeske se poljane zazlate,
u njedrima majke vukovarske
kuca srce slobodne Hrvatske!
U koloni sjećanja poteku,
svaki korak svoju priču ima,
Vodotoranj brižno čuva rijeku,
nosi znamen srca materina.
Branka Mlinar, mag. catech.
Fotografija: Ivana Grabić
