Hoće li transhumanizam biti samo još jedan od primjera podjele i apriorne osude od strane kršćanske vjere ili bismo, poučeni prošlošću (baš na primjeru humanističkog pokreta) mogli otvarati prostor mirnog i zauzetog dijaloga? U ovom promišljanju želimo istaknuti nekoliko pitanja o kršćanskoj vjeri u odnosu na temu transhumanizma odnosno transhumanističkog pokreta koji u javnom prostoru poprima science fiction elemente. Polazimo od toga kako se on definira, a riječ je o intelektualnom i kulturnom pokretu koji utvrđuje mogućnost i poželjnost temeljitog poboljšanja ljudskog stanja kroz primijenjeni razum, posebice razvijanjem široko dostupnih tehnika koje eliminiraju starenje i uvelike unaprijeđuju intelektualne, fizičke i psihološke sposobnosti (N. Bostrom).
Prefiks trans višestruko obilježava našu epohu dok u ovom smislu najavljuje nadolazećeg čovjeka koji će nadići ovog sada u boljoj, izvrsnijoj, pametnijoj, zdravijoj i ljepšoj verziji. U širem smislu definicije prepoznajemo tragove ovog pokreta kao vitalnog pokretača u načinu življenja i samoodređenja od samog početka čovjekova postojanja. Čovjek je oduvijek postavljao pitanje o sebi unutar malih i velikih tema i na taj se način razvijao polazeći od one fundamentalne potrage za hranom i sigurnim ognjištem do nastojanja da izliječi bolesti, pronađe smisao i odgonetne prolaznost i samu smrt. Ova najdublja pitanja započela su s religijom, potom filozofijom, a kasnije i samim znanstvenim disciplinama u svoj njihovoj mnoštvenosti. Legitimnost postavljanja takvih pitanja nitko nikome ne bi smio osporavati neovisno o tome tko je prvi pitao i neovisno o tome tko drži da su to pitanja koja se isključivo tiču njegova područja.
U isto vrijeme dojam je da je jedna od odlika suvremenog čovjeka razočaranje velikim idealima i okrenutost sebi samome. Na brojnim područjima među kojima su i religija, politika, društvo, čovjek je ponižen, povrijeđen i instrumentaliziran. Katkada se čini da su velike zgrade kao simboli tih ideja građene zato da bi čovjek pred njima malen i ponižen drhtao. Odbijajući sebe drhtavog i poniženog u današnjem svijetu čovjek se dakle odlučio za sebe i stoga u tehnološkim rješenjima u kojem pronalazi sebe ljepšeg, boljeg, izvrsnijeg, zdravijeg i dugovječnijeg ne vidi ništa sporno. Naprotiv, takva rješenja mu potvrđuju upravo ono što želi i to što želi čini dostupnim, mogućim i realnim. Ima li za takvog čovjeka mjesta u kršćanstvu? Zagovornici kršćanskog života kao i predstavnici teološke discipline bi i ovu perspektivu mogli imati na umu i zauzeti ponizniji pristup u svojim raspravama na bilo kojoj razini.
Upravo u pokušaju teološke rasprave spram tendencija transhumanističkog pokreta čini se da vrlo često izostaju prava pitanja oko predmeta rasprave. Katkada zvuči kao ne tako dobar vic kada se predstavnici teološke discipline žale jer predstavnici transhumanističkog pokreta ne računaju s kršćanskom antropologijom. Drugim riječima, teologe se ne pita za mišljenje. To je kao da se transhumanistički pokret žali jer ga se ne pita o sakramentalnoj praksi Crkve. Umjesto da teologija glumi uvrijeđenu djevojku radije bi se trebala pitati: Čime je zadužila jedan ovakav pokret da se i nju pita? Zadužiti nekoga da vas se pita, u našem kontekstu, nije stvar samorazumljivog autoriteta ili dugovječne tradicije, već autoriteta koji proizlazi iz britkih pitanja, pa i zabrinutosti za čovjeka. Međutim, razlika je donosi li ova rasprava stvarnu zabrinutost za čovjeka ili tek zabrinutost za jednu ideju, pa makar ona bila i kršćanska.
Čak i da živimo u svijetu koji podrazumijeva kršćansku antropologiju kao temeljnu za razumijevanje čovjeka i tada bi tu kršćansku antropologiju trebalo promišljati i razvijati te iznova prereći suvremenom čovjeku. Međutim, taj zahtjev je tim više hitniji jer ne živimo u takvom svijetu. Jednako kao što je to bilo kroz našu povijest, tako i danas, nastojanje unaprjeđenja i razvoja čovjekove egzistencije je legitimna pozicija. Ona je također još uvijek i vrlo vitalna funkcija možda i više jer je čovjek spoznao da se zastrašivanje novim i nepoznatim nije pokazao opravdanim. Pokazao se opravdanim u onoj mjeri u kojoj svaki napredak ima i svoju pogubnu stranu, a ta je da će netko zbog toga stradati. Otkriće vatre je bilo blagodatno, ali i opasno, no zbog toga se nismo odrekli vatre. Bilo koja inovacija koja olakšava život (među kojima su brojna medicinska pomagala) nisu prijetnja ljudskom dostojanstvu neovisno o tome kakva antropologija stoji u dnu takvih inovacija. Dakle, kršćanska antropologija nije nešto što se podrazumijeva, kao uostalom ni sama vjera u Boga. Unaprijed odbacivati ili prozivati opasnim bilo koji pokušaj čovjekova nastojanja da osmisli svoj život na bilo koji način, samo zato jer on ne dolazi iz kršćanskog tabora je opasno, kako za društvo u cjelini tako i samu vjeru.
Što bi dakle priječilo čovjeku da bolesnom djetetu olakša život ili ga učini kvalitetnijim, boljim, smislenijim? Zašto bi se itko ustezao produžiti svoj život ako to može i zašto bi to bilo više pogrešno od onoga tko bira umrijeti prirodnom smrću? Čini se da nastojanja transhumanističkog pokreta polaze od ljudske egzistencijalne ugroženosti koja čovjeka pogađa, dok kršćanstvo brine o svojoj tradicionalnoj slici čovjeka u njegovu odnosu s Bogom. To je legitimno, ali nemamo jasne odrednice zašto bismo izabrali jedno pred drugim svjesno pristajući uz granice svog postojanja. Stječe se dojam da je kršćanstvo povrijeđeno, jer tek ono može obećati blagostanje, iscjeljenje, novog čovjeka, nadilaženje tjelesne ograničenosti i konačno odgovor na pitanje smrti. Stječe se dojam da se kršćanina stavlja u situaciju u kojoj mu netko drugi oduzima posao kojeg radi jako dobro. Kršćanin pak drži da ga mora raditi baš on, makar i lošije. Ovdje još uvijek govorimo o dojmu zabrinutog kršćanina u odnosu na transhumanistički pokret i njegova rješenja. Nije nam dakle jasno zašto ne izabrati biti i manje čovjek, ako to znači da će manje boljeti ili da neko dijete neće patiti? Jasno, ovdje postavljamo pitanja iz perspektive fundamentalne patnje ljudskog postojanja, a ne iz hobija ponude rješenja za svaki prištić.
Čovjek današnjice je potreban snažnih i poniznih argumenata dok stoji pred svojim izborom. Čovjek danas treba toliko snažnih i poniznih argumenata u kojima neće biti vođen u svrhu velikih ideja, već ohrabren da načini svoje vlastite izbore iz sebe samoga. To je također važno u svrhu kvalitetnih rasprava o ovoj temi koje neće obezvrijediti ničije nastojanje, ali će dovesti u pitanje prelaženje onih granica u kojima završava čovjek, a nadolazi stroj. Upravo to pogađa ono što je stvarno ljudsko: njegovu sposobnost da voli i da se izlaže pogibelji nade kako bi ostao stvaran. Superčovjek da, ali samo ako je na putu da to ostvariti iz sebe samoga. Trebamo dakle teološki govor koji će i kroz transhumanistički pokret vidjeti priliku da čovjek iznova pronađe sebe u svjetlu onoga što ga najdublje čini čovjekom: „Kako čovjek dobiva sve veću moć nad egzistencijalnom situacijom i postaje samostalniji u odnosu na prirodu u sebi i oko sebe, sveto mu se sve manje pojavljuje kao osjećaj sigurnosti od životnih tjeskoba, te sve više postaje rizik, koji je nužan da bi njegova ličnost postala potpuno otvorenom, istinskom. Ova interiorizacija čovječje osobnosti nužno povlači za sobom i pročišćavanje pojma Boga.“ (E. Marinković)
Međutim, ne čini li nam se da je i sama kršćanska naracija odveć često na tragu tehnoloških obećanja, pa gotovo i na tragu tehnološke prakse reklamiranja: “Boga nam često nude kao rješenje egzistencijalne tjeskobe gdje se Boga spušta na nivo životnog osiguranja (ili nadživotnog osiguranja: stvar je u biti ista, samo je osiguranje dugoročnije)”. (E. Marinković) Ovakvim pristupom i sam kršćanski narativ potpada pod istu varljivost jednako kao što se to nudi u tehnološkim rješenjima, osim što su ona opipljiva. U svjetlu ovih pitanja jasnijim postaje da smo potrebni pročišćavanja pojma Boga, jer „potreba za Bogom nije bitno ni primarno vezana za osjećaj ljudske bijede. Ta je potreba mnogo dublja. Bog je nužan kao garancija naše personalnosti, konačni izvor slobode i smisao našeg dostojanstva.“ (E. Marinković) Nije dakle egzistencijalna tjeskoba nužan preduvjet za govor o Bogu ili potrebi za Bogom. Katkada se čini da kršćanski narativ ne može bez ljudske bijede pa stoga i ugroženost ukoliko netko zadire u bazen iz kojeg crpi svoju spasiteljsku i iscjeliteljsku retoriku. Zaboravljamo da je čovjek, sretan ili ne, već sam po sebi postavljeno pitanje. Čak i kada bi pronašao rješenje svojoj konačnosti i dokinuo smrt, moguće da bi s druge strane čuo glas: Jesi li sada zadovoljan?
Nije zanemarivo pitanje hoćemo li tako pronaći toliko žuđenu cjelovitost? Jesmo li dobili odgovor na vlastita najdublja pitanja koja možda od siline blještavih ekrana i nismo u stanju čuti, pa makar u njihovu najjednostavnijem obliku. Nije dakle sporno olakšanje ljudske egzistencije kojima se višestruko služimo već danas, sporno je ono što čovjeka oblikuje prema nemogućnost da voli. Sporan je ne pitajući i besmislen život bio on dugovječan ili ne, zdrav ili bolestan, težak ili lakši. Ono što zabrinjava je laž prisutna na svim razinama. Možda i zato jer je ona primamljivija, ljepša i kreativnija (H. Arendt). Ipak, ima jedan, ali presudan nedostatak – nije stvarna. Ona se očituje kroz prisutnost umjetnih odnosa, umjetne ljepote, umjetnih prijateljstava, umjetnih života sve do umjetne vjere i umjetna Boga. Stoga i Artificial Intelligence (umjetna inteligencija). Umjesto obećanog prekoračenja (trans) čovjek se zatječe sužen podno svojih granica jer je na toj avanturi izostavio ključnu stvar – sebe stvarnoga. Međutim, i Artificial Intelligence može biti prilika da nas probudi za ono stvarno, istinsko, ljudsko, toplo i ranjivo. Trebamo dakle dijaloga koji je odvažan misliti čovjeka unutar svega onoga što je ljudsko pa i njegovih nastojanja da sebe osigura bez Boga. Trebamo dijaloga koji će ispod takva nastojanja čuti čovjeka koji vapi za istinskom i stvarnom blizinom onoga koji svim našim pokušajima daje da budu. Čini se da i tu stoji ogroman potencijal kršćanske misli koja odvažno dijalogizira bez pretenzije na moć, već radi istinske brige spram čovjeka otvorena spasenjskoj dimenziji upravo kroz čovještvo.
dr. sc. Kristina Vujica
Fotografija: Ante Vučković
